PRASAK U VIVALDIJEVSKOM SVEMIRU

Trošivši se do nepotrošena kraja hiperbogatih ukrasa i glissanda, naglih naglasaka u frazi nepredvidljiva ritma i njegovih obrata iz pianissima u fortissimo, Joshua Bell oglasio je za Vivaldijeva Godišnja doba bitno

Čistunci po Beckmesseru svoje su već rekli: to je bogohulno, šoumenski jeftino i stilski nakaradno! Novija povijest i starija i novija praksa također: mletački Il prete rosso s veseljem i s nebeskih visina promatra, sluša i siguran sam odobrava i Red Priest i Nigela Kennedyja, čak i odlutalu Vanessu Mae, a kako onda ne bi Joshuu Bella i St. Martin in the Fields kao produžetak ruke baš njegove, dakle Vivaldijeve i riđe i crvene kajde u orkanu instrumentalnoga belkanta na živo (ne)kontroliranu baroknu riječ.

VRHUNSKI GUSLAČ

Čemu onda bura većih papa od svih papa po isteku i posljednje note Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija, koja su, uz Souvenir de Florence Čajkovskoga, ispunila najnovije zagrebačko gostovanje londonske Akademije St. Martin in the Fields (12. travnja), te prvo hrvatsko Amerikanca Joshue Bella i njegove bravurozne violine s okusom estradna sjaja najviše kategorije?!

Poradi ponajprije provincijalna osjećaja pripadnosti svijetu koji pak taj isti, a nerijetko jalov traktat o autentičnome, obavještenome i tko zna kakvu sve ne tumačenju glazbe prošlih epoha pretvara u filozofiju što ne drži vodu. I baš je dobro da je u Bellu moderna izgleda i ponašanja što bijaše i crn i bel i u kolorisimu, ta i sonetnim zapisima i skladateljevim napucima za izvedbu tipa: »protječu vrela«, »kozar spava« ili »pas laje« ispunjena partitura u nizu četiri violinska koncerta, doživjela prasak jezgre u čistokrvnu vivaldijevskome svemiru bez (povijesno utemeljene!) fige u džepu. Trošivši se do nepotrošena kraja hiperbogatih ukrasa i glissanda, naglih naglasaka u frazi nepredvidljiva ritma i njegovih obrata iz pianissima u fortissimo, Joshua Bell uza složnu mu svetomartinsku Akademiju oglasio je tek jedno, a za Vivaldijeva Godišnja doba bitno: rock–skok s venecijanskoga Sv. Marka, čija formalna duhovnost zvanja u glazbi i dramatičnih i elegičnih tonova slavi narav baroknoga čovjeka.

I tko je očekivao sterilnost Proljeća ili Ljeta, dobio je što je zaslužio: minimalni vibrato u brzim stavcima i maksimalni u pastoralnim, polaganim za eterično–seosku Jesen. Dobio je i tako nonšalantno silazne prohode na zacrtan melodijski koloplet, po kojemu Joshua Bell kao vrhunski odnjegovan guslač i uz neugođenu kajdu stvara glazbu od x–y–z boja. A odlično zna taj majstor, ne brinite o tome Tome od nevjere, što je Brahms, a što Beethoven (po istoj toj Europi osviještena znanja o maglovitu bitku kako su svirali naši stari, neki su od nas barem jednom od Bella dobili i drugoga Bella, a uvijek i crnoga i beloga u kolorisimu), a također se sada čulo kako to negdašnji nam košarkaš i tenisač u hipu zamjene sloga i stila umije roniti i po riđokosoj vatri od vivaldijevske Zime. Da, vivaldijevske i nikakve drukčije, izmišljene po receptu priglupe predrasude o baroku mira i kontrole odavde do impotencije.

Još jedna potvrda borbe za baroknu, zašto ne i kontemplaciju kroz živu arteriju čovjeka od krvi i mesa, pristigla je do zagrebačke glazbene krošnje, da bi s posljednjim kućnim koncertom u Salonu Očić (14. travnja) u vrlo, vrlo podnošljivoj lakoći postojanja afirmirala možda i novi duo od najljepših glazbenih snova. A upravo se takvim pokazao prvi zajednički, a usuglašen, istup talijanskog oboista zavidne međunarodne reputacije Luke Vignalija te partnerice mu i prvakinje orguljanja u Hrvata Ljerke Očić, čiji izbor, a potom i provedba najhitova klasičnobarokne literature od Bacha do Alessandra Marcella, do kraja opravdavaju vjeru u prvočovjeka sa sjecišta drugih, beskrajnih (i metafizičkih, božanskih) prostranstava. Zadavši si pritom zadatak od pakla, jer svi znamo i svi pjevušimo, doduše samo početni motiv Bachove (ne dorske) d–mol tokate ili Albinonijeva Adagija u g–molu, duo Vignali/Očić lukavo je i s velikom dozom svjesna distanciranja od možebitna šlagerističkog materijala preskočio zamku, te s rezultatom vrhunski jednostavna muziciranja dosegnuo visinu neglumljene i iznadglazbene poetike.

A zato se, dakako, stup uvjerljivosti pronalazi u znanju reprodukcijski najšire postavljene komparativne metode, iz koje onda zahvaljujući i načinu muziciranja Luke Vignalija i Ljerke Očić popularno u glazbi gubi pridjevak hit–prepoznavanja klasike iz mobitela. I nikad, ne reci više nikad da su Frigija i Spartak ljiga za adađozni prizor Hačaturjanova baleta, a uvijek se spomeni gorljivosti baroka i za duhovnu hranu korala Jesus bleibet meine Freude iz Bachove 147. kantate. I to su neke sitnice od pouke i poruke u nastupu dvoje umjetnika s visoko izbrušenom glazbeničkom strukom i visoko osviještenim antenama–primateljicama svedubine i sveširine lika od darovane nam, rijetko ili nikako ispisane, glazbene prošlosti. Poput primjerice Bachova Aira iz 3. suite (uvertire) te Walther/Vivaldijeva Koncerta u h–molu i Marcellova u d–molu, a zašto ne i Morriconeove teme za film Misija u dodatku rasporedu, gdje zrnasta staništa profinjenih perli tek interpretacijom u stilu dua Vignali/Očić bilježe moguća, a uhu ugodna ozračja. A glazba jest jedna jedina, samo su putovi pristizanja različiti i odabrani za odabrane!

KAMO IDE GLAZBA

A kamo to idu i idu li kamo nova, suvremena grozdovlja od klastera i šuma, od pjeva i nepjeva, od živa i neživa tkiva svih prošlih i svih budućih zagrebačkih glazbenih bijenala?! Ulančano 23. izdanje Muzičkog biennala i Svjetskih dana glazbe kao festivala Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu (15–24. travnja), u neodgovorljivu obliku odgovara na izazove vremena u kojem živimo. Kako? Drugom zgodom! Ovdje tek očima širom zatvorenima gledamo prema ni starome ni novome, srećom kratkom ni baletu ni plesu Tramvaj zvan čežnja po Mladenu Tarbuku i Dinku Bogdaniću, ali i prema uvijek duhovitu Foretiću, imena Silviju i njegovu nepretencioznu, a u odmaku djelotvornu zapisu Koncerta za drugu (!) violinu i orkestar u nažalost manje spretnoj prvoizvedbi neiskusne Panonske filharmonije iz mađarskoga Pečuha.

Tu je, dakako i financijski i programski ciljano zacrtani partnerski (talijanski) zemljovid na pozornici ovogodišnjega MBZ–a sa Scelci–maratonom u prvome planu (a riječ je o zaboravljenoj, a u nas apsolutno nepoznatoj glazbi Giacinta Scesija), a sve u potrazi za izgubljenim, pa ponovno (nadajmo se) pronađenim bijenalskim vremenom. Sofija Gubajdulina i druga mladost što obećavaju i onih skladateljskih imena koja manje obećavaju po izboru međunarodnoga žirija za Svjetske dane glazbe, barem brojčano jamče moć festivala u festivalu kao prozora s kojega Hrvatska gleda svijet i obratno. No, ne bih sada o tome. Zapisano je već: drugom zgodom!