Pod svjetlom bijeloga šuma

Pod svjetlom bijeloga šuma

U nedjelju 17. travnja u ZKL-u izveden je Chronostasis, multimedijski komorni balet Vjekoslava Nježića u koreografiji Snježane Abramović i izvedbi Ane Kreitmeyer i Ognjena Vučinića, čija je prezentacija na proslavi pete obljetnice Cantusa (1. ožujka 2005) bila vrlo zapažena te je projekt uvršten u program Muzičkog biennala. Nježić je na baletu počeo raditi u proljeće 2004. s koreografkinjom Liat Magnezy (Akademija za ples u Rotterdamu) te je iz njihovih promišljanja nastala ideja o vizualizaciji glazbe: plesnom duetu, uporabi videa...

Kako je ZPA ušao u taj projekt i koliko su bili čvrsti, zadani, koreografski okviri u koje si pristala ući?

— U projekt sam ušla zahvaljujući pozivu producentske kuće Cantus, čija je ideja bila obilježiti petu obljetnicu djelovanja prikazivanjem jednoga glazbe-noscenskog događaja – što je za svaku pohvalu... Naime, tek sam se tada upoznala sa skladateljem, i nakon preslušavanja glazbe-nog materijala pogledala sam kratki video, nastao u Nizozemskoj. U razgovoru s Nježićem odlučili smo da se Chronostasis ipak uprizori ispočetka, bez obzira na njegovu prijašnju suradnju s koreografima, što je meni kao koreografkinji bilo mnogo zanimljivije. Nježić je vrlo otvorena i kreativna osoba i mogu reći da smo brzo našli zajednički jezik.

Je li bilo prostora za osobna autorska ili plesačka istraživanja Vremena koje stoji?

— Rad na Chronostasisu bio mi je izazov zato što sam se morala unaprijed staviti u definirane okvire tematike (muško-ženski odnos), glazbe i trajanja glazbenog materijala, a ipak je ostalo otvoreno dosta prostora u kojem sam imala potpunu slobodu, a to je dramaturgija koreografije, uvođenje videomaterijala, koji daje dvostruku ekspoziciju događaja na sceni i naravno plesni materijal. Čak je tijekom rada skladatelj intervenirao i na glazbenom materijalu, što je potpuno logično, jer smo timski radili i u interesu je predstave da su autori tolerantni u odnosu na svoj umjetnički materijal.

Odnos zvuka, pokreta i slike? Video je dio koreografije rađen usporedno ili nakon postavljenih relacija koreografije i glazbe?

— Kad sam počela raditi, koreografiju sam slagala globalno u slikama, tako da je podijeljena u četiri slike različitih situacija muško-ženskog odnosa, u korelaciji s glazbom i videom koji je nastajao u isto vrijeme kad i plesni materijal. Videomaterijal, osim što predstavi daje začudnu likovnost, ujedno je i dramaturška poveznica između slika, naime na videu vidimo događaj koji je izostao na sceni. Isto tako video prikazuje istu plesnu situaciju iz druge perspektive, čime se dobiva fragmentarnost i simbolika subjektivizma percepcije ili projicirani bijeli šum, koji je ujedno jedini izvor svjetla za plesače i daje atmosferu ohlađene i prostorno udaljene scene, koja se promatra kroz TV-ekran.

Autor glazbe Vjekoslav Nježić napisao je da osobno osjeća predstavu kao »polusatnu, poetičnu cjelinu u kojoj se igramo odnosima i ljepotom«. Tvoj doživljaj, osjećaj predstave?

— Predstavu doživljavam kao fragmentarne bljeskove sjećanja, koji su često vrlo emotivno obojeni. Mene inače očaravaju različite percepcije istoga događaja ili scene, odnosno rašomonsko nepostojanje objektivne zbilje, pa mislim da će me to dugo nadahnjivati.

Razgovarala Maja Đurinović