PARTY ZA ŽEDNO UHO

PARTY ZA ŽEDNO UHO

Da je zagrebački KSET klub s najboljim programom u gradu, poznato je svim zaljubljenicima u glazbene vrste koje se kreću izvan glavne struje. Nerijetko je vrhunac bogate sezone klupski festival znakovita imena, Žedno uho.

Kao i svake godine, festival je i ovaj put okupio tridesetak vrlo kvalitetnih izvođača s najrazličitijih glazbenih područja, a iz obilja dobre glazbe treba svakako izdvojiti nastup njujorškoga jazz–gitarista Marca Ribota (suradnik Toma Waitsa) i njegova kvarteta Spiritual Unity uz sudjelovanje kultnoga kontrabasista Henryja Grimesa.

IZVORNO I EKSTRAVANGARDNO

Nepunih tjedan dana nakon toga iznimna koncerta, Žedno uho predstavilo je iznimno zanimljiv The World/Inferno Frienship Society iz New Jerseyja. I baš kad pomislite da ste već čuli sve, pojavi se osmeročlani sastav koji se ne može strpati ni u jedan od postojećih glazbenih pretinaca, jer jednostavno — radi nešto posve originalno. Već od sama početka, W/IFS predstavili su se intrigantnom mješavinom koja je prstom pokazivala na sve strane — ska, funk, rock'n'roll, salsa, gospel, swing i tko zna što sve ne.

U vratolomnom anything goes–stilu, zajednički nazivnik bili su tek pankerska žestina te teatralni nastup pjevača koji je često graničio s kabaretom i vodviljem. Pritom, raznovrsnost glazbenog predloška sastav je rabio tek kao podlogu za svojevrstan performans. Nije stoga čudno da baš njihove nastupe uživo prati reputacija urnebesnih partyja.

Neobičnosti je pridonosila i mnogočlanost sastava, koji je osim čvrste ritam–sekcije, gitare i klavijatura (harmonika), sadržavao i tročlanu puhačku sekciju. Neočekivane melodije i struktura skladbi koje je čas krasio izglađeni ton brodvejskog mjuzikla, a čas prljavi ska–ritam ili egzotični zvuk klezmera, stvarale su duhovit i posve izvoran ugođaj. Vrhunac su bile izvedbe skladbi Tatoos Fade, Friend to the Friendless, All the World is a Stage (Dive) te klasika sastava, I Wouldn't Want to Live in a World Without Grudges s njihova albuma Just The Best Party.

POZIV NA PLES

Tematski, većina se skladbi bavila revoltom koji nastaje sazrijevanjem u malim sredinama te nekonformističkim načinom života (oda tetovaži i refren »Dantea za predsjednika«), uz česte posvete neobičnim likovima — od Langova glumca Petera Lorrea do pokojnih indie–idola. Teatralnosti nastupa, uz odjeću, frizure i šminku izvođača, pridonijeli su i pamfletski stihovi, vokalni stil te konferansa frontmana koja je često prelazila u autobiografske crtice i pričanje poučnih priča. Njegov je stil pri vođenju nastupa kombinirao kvalitete direktora cirkusa i suluda meštra antiknoga Moulin Rougea.

Sve zajedno, neobična zabavna smjesa puna nepretenciozna humora s dozom ludosti koja je do punog izražaja došla u živom nastupu i skučenom prostoru dobro popunjena kluba. Sastavu koji je usavršio stil kojem se većina izvođača ne usuđuje ni približiti vjerojatno je ionako bilo važno tek potaknuti publiku da se nasmije i zapleše. Party za žedno uho, koje je došlo na svoje.

Velimir Cindrić