OD KOMEDIJE DO TRAGEDIJE

OD KOMEDIJE DO TRAGEDIJE

Desdemona, priča o rupčiću za nos zabavna je i ponajprije provokativna drama, za koju je šteta što je postavljena u prilično neprimjerenu prostoru foajea HNK

Prva ovosezonska premijera Komorne scene osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta odigrala se u petak, 15. travnja, kada je izvedena Desdemona, priča o rupčiću za nos Pulitzerom nagrađene dramatičarke Paule Vogel. Dramu je postavio gostujući redatelj iz Slovenije Rene Maurin, direktor Mestnoga gledališča u Ptuju, koji osim režije potpisuje i scenografiju i izbor glazbe.

Književnopovijesni tumači Shakespearovu Desdemonu dugo su promatrali kao žrtvu niza okolnosti, pogrešno optuženu paćenicu i jadnicu, a Othelo je prikazan kao zao i bezrazložno ljubomoran lik. Paula Vogel, međutim, preispisuje dramu, točnije konstruira njezinu pozadinu prikazujući što se događalo ondje gdje naši pogledi nisu dosezali, razotkriva tajne skrivene između redaka svima nam poznatih scena Shakespeareova Othela. Paula Vogel vodi nas u praonicu i upoznaje s drukčijim licima Desdemone, njezine sluškinje Emilije i prostitutke Bianke. Pritom je Desdemona Paule Vogel bitno različita od djevičanske Shakespeareove kreacije: njezin seksualni život, skriven od Othelova pogleda, prilično je začinjen i buran, kao i njezini planovi. Desdemona Paule Vogel započinje prizorom u kojem Emilija krade posebno ukrašen rupčić za nos koji je Othelo darovao Desdemoni, a u potrazi za njim razotkrivaju se brojni elementi skrivena života žena u svijetu koji vode muškarci.

Desdemonine junakinje daleko su od jednoobraznih, plošnih karaktera. Tatjana Bertok Zupković utjelovila je Desdemonu kao prividno profinjenu i dokonu pripadnicu višeg staleža, a zapravo površnu, naivnu i nezrelu ženu čiji je interes za prostituciju svojevrstan oblik razbibrige, mogućnost da, njezinim riječima, putuje u različite svjetove. Bianka Nele Kočiš također jasno prikazuje dvojaku narav; izrazito nerafinirana i neobrazovana prostitutka zapravo teži stereotipnom predlošku udobna života: kućici sa cvijećem u prozoru, mužu i mnoštvu dječice. Iako Emilija u izvedbi Sandre Tankosić na prvi pogled izgleda kao svojevrsna religiozna i moralna protuteža objema, kada joj se ukaže prilika da napusti dotadašnji način života, a time i supruga Jagu, to i odluči učiniti nakon vrlo malo premišljanja.

Pripadnost triju žena različitim društvenim grupacijama trebala bi biti jasno iskazana već na razini jezika: Desdemonin govor u izvorniku jest učen govor viših društvenih slojeva, prostitutka Bianka govori cockney, govor londonskih nižih staleža, dok pralja Emilija rabi ruralni jezik. U hrvatskom se prijevodu ta iznijansiranost gubi, posebice između Biankina i Emilijina govora. Ipak, prijevod Ivanke Aničić donosi zanimljiva rješenja, primjerice, kovanica šlemanje jest složenica koja označava sado-mazo seks, preciznije ševu s lemanjem. Prikaz pripadnosti likova različitim društvenim slojevima ipak ne izostaje, naglašena je kostimografskim rješenjima Saše Došen.

Govoriti o klasičnim elementima dramske radnje Desdemone Paule Vogel bilo bi prilično nategnuto; drama se bolje može opisati kao serija slika, scena koje se izmjenjuju, kronologijski poredanih fragmenata čije trajanje obuhvaća vrlo različite vremenske intervale, od manje od jedne minute pa sve do više od desetak. Posebno su zanimljivi prijelazi s jednog fragmenta na sljedeći: scene završavaju živim slikama, zamrzavanjem kadra, nakon čega slijedi rez — kratkotrajno zamračenje. Činjenica da klasičan dramski zaplet izostaje ipak ne znači da promjene u atmosferi drame nema. Dapače. Lepršava komedija kakvom se drama čini u početnim scenama postupno sve više i više dobiva prizvuk ozbiljnosti da bi u konačnici drame prevladala tamna, tragična nota. Ipak, Desdemona, priča o rupčiću za nos zabavna je i ponajprije provokativna drama, za koju je šteta što je postavljena u prilično neprimjerenu prostoru foajea HNK.

Kristina Peternai