Vijenac 291

Naslovnica, Ples, Razgovori

RAZGOVOR: Irena Pasarić, BALERINA

Očekujem nove izazove

Uspješnost svake baletne uloge, osim o tehničkom savršenstvu, ovisi i o sposobnosti uživljavanja u lik koji se tumači. Što je predznanje veće, lakše je doći do lika. Riječ je o ulogama u kojima se plesom pokušavaju dočarati snažne emocije, kakvima su prožete zabranjene ili nesretne ljubavi, i čini mi se da je to moguće samo onda ako za njih balerina ima uporište u vlastitu iskustvu ili znanju

Irena Pasarić, BALERINA

Očekujem nove izazove


Uspješnost svake baletne uloge, osim o tehničkom savršenstvu, ovisi i o sposobnosti uživljavanja u lik koji se tumači. Što je predznanje veće, lakše je doći do lika. Riječ je o ulogama u kojima se plesom pokušavaju dočarati snažne emocije, kakvima su prožete zabranjene ili nesretne ljubavi, i čini mi se da je to moguće samo onda ako za njih balerina ima uporište u vlastitu iskustvu ili znanju

slika


Uspješnost svake baletne uloge, osim o tehničkom savršenstvu, ovisi i o sposobnosti uživljavanja u lik koji se tumači. Što je predznanje veće, lakše je doći do lika. Riječ je o ulogama u kojima se plesom pokušavaju dočarati snažne emocije, kakvima su prožete zabranjene ili nesretne ljubavi, i čini mi se da je to moguće samo onda ako za njih balerina ima uporište u vlastitu iskustvu ili znanju

S nacionalnom baletnom prvakinjom Irenom Pasarić razgovarali smo u povodu premijere baletne predstave Tramvaj zvan čežnja u kojem je s iznimnim uspjehom odigrala ulogu Blanche. Nakon niza velikih baletnih predstava i uloga o kojima je posljednjih godina izvještavalo tek nekoliko novinara najnovija je predstava dobila rijetko zabilježenu pozornost hrvatskoga tiska i odlične kritike, a posebno je hvaljena bila interpretacija Irene Pasarić.

U kritici praizvedbe »Večernji list« naveo je da su početna (i završna) scena među koreografski dojmljivijima zbog Blanche Irene Pasarić. Nenadmašiva kad su u pitanju karakterne role, izražajnim je tijelom i nemirnim rukama nacionalna prvakinja na sceni neprestano razapeta između umiljate kokete i skrhane duše koja vrišti za smirenjem.

»Vjesnik« je isticao da je Dinko Bogdanić u koreografski snažnim prizorima usredotočio pozornost na izražajnost, glumačku sugestivnost i neiscrpno bogatstvo plesnoga vokabulara Irene Pasarić. Jednostavni pokret ispružene potkoljenice naznačio je lakomislenost propale dame s američkog juga. Irena Pasarić uvjerljivo je izrazila Blanchinu neurotičnost koja se iskazuje u rastrzanosti tijela, unatoč savršenosti linija klasičnoga pokreta. Kreirala je potresnu sudbinu žrtve koja zaslužuje sućut, bez obzira na razlog njezina odlaska na stranputicu.

U suglasju s pretežno suptilno-melankoličnom Tarbukovom glazbom i tišinama u njoj bila je i Bogdanićeva koreografija jednočinke podijeljene u dvanaest slika iz života neurotične, nesretne i tragične Blanche Dubois, koju je dobro tumačila Irena Pasarić, pisao je »Jutarnji list«.

Uloga je nesretne Blanche Dubois očito rađena ne samo s mislima na tehničku spremnost nacionalne prvakinje nego i golemu snagu izraza koja krasi njezi-nu pojavu. Irena Pasarić kao Blanche dala je maestralnu lepezu osjećaja žene koju život šiba sa svih strana, što je neizbježno vodi u ludilo, naveo je »Novi list«.

U središtu zbivanja lik je žene, Williamsove glavne junakinje Blanche, i to u kontekstu poimanja ljudske, seksualne i društvene slobode, te njezin aktivni odnos prema svijetu. U plesnoj, scenskoj reali-zaciji dominirala je Irena Pasarić u glavnoj ulozi Blanche, koja je za svoju sugestivnu i sjajnu kreaciju pobrala dugotrajne oduševljene ovacije, istaknula je »Slobodna Dalmacija«.

S Irenom Pasarić razgovarali smo o njezinu doživljaju lika Blanche, ali i Stanleyja, o njezinim pripremama za ulogu, dramaturškim intervencijama, glazbi Mladena Tarbuka, baletima nastalim po velikim djelima dramske književnosti, najdojmljivijim trenucima vrlo uspješne međunarodne baletne karijere, preostalim izazovima, ulogama koje bi željela plesati, vrijednosti karakternih baletnih uloga, baletnim predstavama koje bi rado vidjela na repertoaru Baleta HNK u Zagrebu, ideji povezivanja triju hrvatskih baletnih ansambala, ambicijama za bavlje-

nje koreografskim radom, situaciji u zagrebačkoj Baletnoj školi, baletnim pedagozima kojima je najviše zahvalna za svoj uspon, socijalnom statusu baletnih plesača danas te o prijedlogu za uvođenje nacionalnih mirovina.


Kako doživljavate lik Blanche, koji ste plesali u baletu Tramvaj zvan čežnja?

— Od početka karijere interpretkinje privlačili su me složeni likovi koji zbog raznih životnih okolnosti i promjenjive sreće moraju odustajati od svojih želja, prohtjeva i unaprijed planiranih htijenja. Blanche je osoba za koju se činilo da joj je sudbina određena rođenjem. Bogata južnjačka obitelj s tradicijom bila je temelj i na neki način pružala sigurnost za budući ži-

vot. Sve se promijenilo kad je obiteljsko imanje propalo, a obitelj osiromašila. Ono što je pružalo si-

gurnost i oslonac nestalo je i lako je bilo izgubiti putanju u daljem životu. Emotivna, krhka i ranjiva, fino odgojena mlada žena nije se snašla u novim životnim okolnostima bez oslonca, prepuštena na milost i nemilost novom vremenu. U kontekstu tog novog i dotada nedoživljenog i njezin je nesretno skončan brak s mladićem koji nije bio još pronašao svoju pravu prirodu. Nakon gubitka prve i jedine velike ljubavi pokušava uvijek iznova doživjeti ljubav, neprestano gubi i kako se ne može lako nositi sa stalnim osjećajem praznine i nedovršenosti pada sve dublje i nepovratnije. Kao osoba krhka, ona se ne može othrvati svojim slabostima i propada tjelesno, duševno i moralno. Potpuno gubi životnu bitku, ostavljena od gotovo svih bližnjih.


Kako ste se pripremali za ulazak u taj lik?

— Pamtim Kazanov film i Vivien Leigh u glavnoj ulozi kao jedno od najdražih filmskih iskustava iz mladosti. Atmosfera filma ostala je zauvijek negdje u mojoj podsvijesti. Dramu sam gledala u našem kazalištu s kolegama Almom Prica i Draganom Despotom u glavnim ulogama u režiji Stevena Kenta i pamtim njihovu odličnu glumačku igru i suodnos likova koji su oni ostvarili na sceni. Dramu sam pročitala uoči našega rada na baletu i sve su se kockice posložile. Moja Blanche bila je sazdana djelomično iz svih tih iskustava.


Kako gledate na lik Stanleyja kakav je stvoren u ovom baletu, s obzirom da se on ipak razlikuje od svoga gruba , sirova dramskog lika?

— Balet je posve drukčija umjetnost od dramske i stoga se rijetko unutar rada na baletnoj predstavi razgovara o psihologizaciji likova. Tomica i ja razgovarali smo o našim suodnosima i u tim razgovorima njegov se lik u našim zajedničkim scenama nadograđivao na moje razmišljanje o liku Kowalskog.


Koje značenje pridajete sceni susreta Blanche s nepoznatim mladićem, koja je od dramske suzdržanosti u adaptaciji prešla u baletnu strastvenost, kao i sceni Blanchina zabavlja-

nja s vojnicima, koja je u drami samo spomenuta?

— Preradba svakog djela u drugi žanr podrazumijeva promjenu unutar sižea i njegove razrade. Često se dogodi da samo spomenute situacije u romanu dobiju nekoliko sekvenci u filmu, što samo znači da izražajna sredstva različitih umjetnosti nisu ista.


Kako je na vas djelovala glazba Mladena Tarbuka? Što ste iz nje iščitali za svoj lik?

— Glazba Mladena Tarbuka cjelovito je i dramaturški oblikovano glazbeno djelo koje vrlo egzaktno tumači stanja likova ili događaje na sceni, gradirajući pojedine dramatične situacije do kulminacije, u kojoj kakofonija zvukova potencira potpuni slom glavnog lika. U pojedinim trenucima pomogla mi je da lakše dođem do stanja lika koji sam stvarala.


Jeste li se dosad susretali, bilo kao balerina ili kao gledateljica, s nekim drugim baletom koreografiranim po toj drami i možete li ih usporediti?

— Znam za postojanje baleta Tramvaj zvan žud-

nja koji je zamislila Mia Čorak-Slavenska otplesavši ulogu Blanche prema svim kritikama maestralno, dok joj je partner bio Frederic Franklin, s kojim je ona od 1952. do 1954. vodila trupu Slovenska-Franklin Ballet. Balet je koreografirala Valerie Bettis, moderna američka koreografkinja. Znam da postoji balet Tramvaj u interpretaciji trupe Dance Theatre of Harlem i znam da postoji Neumeierova verzija Tramvaja, ali ni jedan balet nisam vidjela.


Jeste li se susretali s nekim drugim predstavama koreografiranim prema dramskih djelima i možete li nam prenijeti svoje dojmove?

— Najbolji je primjer prevođenja dramskoga djela u baletno Romeo i Julija Williama Shakespearea, koje je u interpretaciji Sergeja Prokofjeva postalo jedno od najvećih djela klasične baletne literature. Kako je riječ o baletu koji je svakom ljubitelju baletne umjetnosti više nego poznat, kao i njegov dramski predložak, postoje već unaprijed zadatosti pojedinih likova i njihove razrade u određenim okolnostima.

Uspješnost svake baletne uloge, osim o tehničkom savršenstvu, ovisi i o sposobnosti uživljavanja u lik koji se tumači. Što je predznanje veće, lakše je doći do lika. Riječ je o ulogama u kojima se plesom pokušavaju dočarati snažne emocije, kakvima su prožete zabranjene ili nesretne ljubavi, i čini mi se da je to moguće samo onda ako za njih balerina ima uporište u vlastitu iskustvu ili znanju.


Možete li se prisjetiti najdojmljivijih trenutaka tijekom vrlo uspješne međunarodne baletne karijere?

— Boravak u Londonu uvijek će mi ostati u sjećanju kao iznimno plesačko iskustvo. U English National Balletu mnogo smo i naporno radili, nastupali i po osam puta tjedno, neprestano bili na turnejama. U toj kompaniji velika je konkurencija, što smatram vrlo važnim za svačiji napredak. U Londonu sam imala priliku nastupati sa zvijezdama kao što je José Carreno, bivši prvak American Ballet Theatrea. Nastupala sam i s Paulom Chalmerom, partnerom Carle Fracci i Natalije Makarove, i mnogim drugim baletnim zvijezdama. Susrete s Natalijom Makarovom, i neke od njezinih baletnih sugestija na probama Labuđeg jezera, pamtit ću cijeli život i prenositi na svoje učenice. Makarova je meni oduvijek bila idol, i naći se s njom u istom teatru i plesati pred njom bilo je veliko zadovoljstvo. Nezaboravno i veliko iskustvo bio je i moj prvi nastup u New Yorku s Pacific North West Balletom iz Seattlea, u predstavama Četiri temperamenta i Chaconne. Kritičari su me proglasili mi-

ljenicom publike, egzotičnom baletnom pojavom koja se isticala među drugim plesačima i balerinom čudesne ekspresivnosti. Kad u dobi od dvadeset tri godine čovjek dođe u posve novu i uhodanu sredinu, željan potvrde i dokazivanja u poslu kojim se bavi, svakako strepi kakav će biti odziv publike. Sva sreća, boravak u Americi otvorio mi je nove baletne vidike i omogućio mi da se izbliza upoznam s visokim umjetničkim standardima, u koje sam se, hvala Bogu, dobro uklopila.


Imate li nakon svih uspjeha u zemlji i inozemstvu još nekih izazova? Ima li uloga koje biste željeli plesati, a niste imali priliku, ili nekih drugih izazova?

— Jasno da imam želja u obliku novih uloga, pogotovo onih koje nisam nikad otplesala, poput Tatjane u Evgeniju Onjeginu ili Manon u Manon Lescaut. Upravo takve baletne uloge, koje balerini osim pokazivanja baletne tehnike omogućuju i glumačku interpretaciju zahvaljujući dramaturškom predlošku i liku sa stvarnim životnim problemima, zanimljive su balerinama koje se nalaze u zreloj dobi karijere. Takvih uloga ima dosta u baletima koji su manje poznati široj publici. Osim toga izazov je za nastavak karijere i pedagoški rad kojim se bavim. A možda će doći još neki izazov.


Plešete u nekoliko zahtjevnih uloga na repertoaru HNK u Zagrebu, uključujući i one poput Vile šećera u Orašaru ili Nikije u Bajaderi, kakve plešu i mlađe balerine. Jesu li vam danas te uloge draže od karakternih?

— Klasika je klasika i izazov je vječni za svaku klasičnu balerinu, što ja jesam i po izboru i po habitusu. U mladosti smo bliži djetinjstvu i još pamtimo osjećaje koji su bajke izazvale u nama, čineći nam život sigurnijim. Crno-bijeli pogled na svijet život čini lakšim i razumljivijim. Sa zrelošću shvaćamo da više nema bježanja pa pristajemo uz realitet života. Iskustveno bogatiji, sve smo više izazvani na sceni prikazati kompleksnost ljudskih sudbina i situacija koje proživljavamo i izvan scene. Karakterne uloge tehnički su manje zahtjevne, ali zato nose tisuće nijansi duhovnosti unutarnjeg.


Koje biste baletne predstave rado vidjeli na repertoaru Baleta HNK u Zagrebu?

— Voljela bih vidjeti suvremene koreografe koji su desetljećima prisutni na svjetskoj baletnoj sceni, a naša ih publika, nažalost, nije imala prigodu upoznati, poput Johna Cranka, Mac Millana, Jiři Killiana, Billyja Forsytha, Nacha Duata, Matza Eka, Jurija Vamosha…


Što mislite o ideji povezivanja triju hrvatskih baletnih ansambala? Ima li Hrvatska snage za tri jake baletne kuće?

— Ne vidim da ima snage za tri jaka baleta, a mislim da to i ne bi trebao biti cilj. Mnogo veće zemlje od naše s većim dotacijama za kulturu i većim brojem zainteresiranih sponzora i donatora imaju samo jedan veliki balet, poput Baleta Opere u Parizu ili Baleta milanske Scale. U Engleskoj postoje dva velika baleta Royal Ballet i English National Ballet, ali to je velika zemlja, bogate baletne tradicije. Jasno, u tim zemljama postoje mnoge baletne trupe i kazališta koja imaju baletne ansamble s uobičajenim baletnim repertoarom, ali samo je jedan od nacionalnog značenja. Svakako ne mislim da treba ukinuti balete u drugim hrvatskim kazališnim sredinama: Rijeci, Splitu i Osijeku, jer je neobično važno da te sredine budu u stalnu doticaju s baletom i baletnom umjetnošću, kako bi iznjedrile nove naraštaje budućih plesača, pa čak i publike koja poznaje i voli našu umjetnost.


Imate li ambicija baviti se koreografskim radom u skoro vrijeme, dok plešete na pozornici, ili jednoga dana nakon toga?

— Moje su ambicije usmjerene na baletnu pedagogiju i prenošenje svojega znanja i iskustva na nove mlade kolege. No svakako me intrigira, zahvaljujući znanju i iskustvu koje imam, prenositi velike klasične koreografije u izvornu obliku, jer držim da je bitno upravo očuvanjem tradicionalne baletne koreografije prenositi publici i novim naraštajima onaj osjećaj ljepote zbog kojega je klasika još toliko zanimljiva ljubiteljima i zahtjevna plesačima.


Bavite se pedagoškim radom. Kakva je situacija u zagrebačkoj Baletnoj školi, kakvi su uvjeti rada i je li interes za ples veći ili manji nego nekad?

— Uvjeti rada gotovo su nemogući, ponajprije zbog neprimjerene stare zgrade na Ilirskom trgu, u kojoj se škola nalazi već pola stoljeća. Prostor je premalen, nefunkcionalan, pa čak i nesiguran. Godinama se govori o preseljenju ili obnovi te zgrade koja je spomenik nulte kategorije, ali usprkos tome naši gradski forumi i Ministarstvo prosvjete i znanosti ne drže taj akutan problem dovoljno važnim da učine planirano. To je velika šteta, jer mladih nam plesača nedostaje, a interes, očito i zbog navedenoga, prostora škole, sve je manji. Osim toga razlog leži i u deficitarnosti stručnih pedagoga u školi, jer je ulaganje u našu struku nedovoljno. Još je jedan važan razlog i zahtjevnost te škole. Baletna škola ozbiljna je škola koja traži gotovo cijelo biće i mnogo energije, što je jako teško u okvirima današnjeg opće-obrazovnog sustava, koji je također zahtjevan i vrlo opsežan. Teško je mladoj osobi ili djetetu uložiti toliko energije na dvije strane, i to svakodnevno.


Kakav je interes dječaka za ples u odnosu na djevojčice?

— I u drugim sredinama po mojem iskustvu, zanimanje za baletnu profesiju u dječaka manje je nego u djevojčica. Razloga za to je mnogo, ponajprije zbog toga što s baletnim školovanjem treba započeti u ranoj dobi, u kojoj su djevojčice sklonije romantičnoj zaljubljenosti u ples, dok dječake te dobi više zanimaju druge aktivnosti. A svakako postoje i predrasude, i danas u većine roditelja.


Kako komentirate činje-nicu da najbolji hrvatski plesači plešu u stalnom angažmanu u inozemstvu, gdje postižu zapažene uspjehe od Ronalda Savkovića, Tomislava Petranovića do Leonarda Jakovine, dok stranci dolaze iz cijeloga svijeta u naš ansambl, u kojem ima vrlo malo mladih hrvatskih plesača?

— Svaki imalo kvalitetan plesač ima potrebu dokazati se u uvjetima veće konkurencije, nastupati na velikim baletnim pozornicama i osim toga biti bolje plaćen za svoj izniman trud. Vani je moguće surađivati s velikim koreografima, proširivati svoj repertoar i povećavati znanja i saznanja o baletnoj umjetnosti. Što se tiče mladih iz svijeta koji ostaju u nas u angažmanu, nažalost, povijest je pokazala, oni ostaju ovdje kao na jednoj od postaja na putu do nekih drugih pozornica.


Kojim ste baletnim pedagozima najviše zahvalni za svoj baletni uspjeh?

— Profesionalno najvažnija osoba u mojem životu baletna je pedagoginja Tatjana Lucić Šarić, koja me od najranije dobi oblikovala i postavila temelje za sve ono što sam poslije usavršavala i učila. Probudila je najdublje osjećaje vezane uz baletnu umjetnost i scenu kao mjesto na kojemu sam gradila svoj identitet. Usadila mi je izniman osjećaj za disciplinu i odgovornost prema sebi, profesiji i kolegama. Druga je osoba koja je s golemim pedagoškim iskustvom u mojoj karijeri ostavila neizbrisiv trag Iraida Lukašova, vrsna stručnjakinja i baletna majstorica te na neki način moja mentorica, s kojom do danas prisno surađujem i od koje još učim.


Slažete li se s tvrdnjom da ste status nacionalne prvakinje dobili prilično kasno, s obzirom na sve ranije uspjehe u karijeri, i što mislite da je tomu bio razlog?

— Ne mislim da sam ga dobila kasno, a osim svega ja sam se osjećala i prije dobivanja te titule jednako kao i danas kad je imam.


Što vam je konkretno donio taj status?

— Konkretno, donio mi je povećanje plaće od, čini mi se, tisuću kuna. Tako gledano, bilo bi odlično da sam ga dobila godinama prije.


Kako ocjenjujete socijalni status baletnih plesača danas, osobito mirovinski, s obzirom na specifičnosti posla?

— Kad se govori o mirovinama u našoj zemlji, onda nitko, osim odabranih, nije prošao ni približno onako kako je trebao s obzirom da je odradio cijeli radni vijek odvajajući za mirovinsko zakonom propisana sredstva. Današnje su mirovine nedostatne za iole civiliziran i dostojanstven život, a, koliko čitam, od rujna se sprema i gore. Iako je teško zamisliti to gore. Kada je riječ o iznimnim umjetnicima ove zem-

lje, koji su umjetničkim djelovanjem odredili kulturne etape razvoja ove zemlje, propagirajući nacionalnu kulturu diljem svijeta, oni za te posebne zasluge osim svojih bijednih mirovina dobivaju, najviše, petsto kuna kao poseban zasluženi dodatak, a i to samo u slučaju ako to mogu potkrijepiti papirima.


Prema sadašnjim propisima, biste li jednoga dana mogli živjeti od mirovine u koju biste ušli kao nacionalna prvakinja i što mislite o ideji tzv. nacionalnih mirovina za zaslužne umjetnike?

— Sviđa mi se ideja da nakon 35 godina rada u baletnoj umjetnosti, kad sa statusom nacionalne prvakinje odem u mirovinu, zavrijedim mirovinu jednaku onoj koja je zajamčena svakom saborniku nakon dvije godine staža u saborskoj klupi.Razgovarao Zlatko Vidačković


Irena Pasarić završila je Školu za klasični balet u Zagrebu. U Baletu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu počela je plesati s nepunih petnaest godina. Vrlo brzo odlazi na specijalizaciju u moskovski Boljšoj teatar, nakon čega postaje solisticom. S osamnaest godina pleše Odettu/Odiliju u Labuđem jezeru, a do svoje dvadeset i druge godine i sve druge glavne uloge u baletnim produkcijama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Na poziv Balanchienovih asistenata Francie Russel i Kenta Stowella, koji su u Zagrebu prenosili njegovu koreografiju Četiri temperamenta, tri godine nakon te suradnje odlazi u Pacific North West Ballet u Seattleu. U Americi ostaje pet godina, s Pacific North West Balletom gostovala je na brojnim pozornicama, a nakon tri godine prešla je u Atlanta Ballet i nastavila s turnejama po Americi. S English National Balletom gostovala je po cijeloj Velikoj Britaniji i odigrala velik broj predstava. Bila je gošća brojnih američ-

kih i europskih baletnih kuća, od Münchena, Bruxellesa i Praga do Napulja, Venecije i Ljubljane. Bila je prva balerina koja je dobila nagradu 7 sekretara SKOJ-a, dvaput je nagrađivana na Ljubljanskom festivalu, dvaput je dobila nagradu Ana Roje HNK u Zagrebu za najbolje ostvarenje u baletnoj sezoni, dvije nagrade hrvatskoga glumišta — za Giselle u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i Nikiju u Bajaderi HNK u Zagrebu, te Nagradu Grada Zagreba za cjelokupni umjetnički rad.

Vijenac 291

291 - 28. travnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak