NOŽ

NOŽ

Kad god čitam kakav stari krimić, uvijek mislim kako je živa šteta što pripadnici mlađe čitateljske generacije neće u njemu ništa razumjeti. Jer, u tim knjigama često se događa da uboj-stvo bude izvedeno nožem za papir. A čitatelji danas pojma nemaju ni kako nož za papir izgleda, ni čemu je nekada služio, ni kakav je bio njegov položaj u životu ljudi.

Ubojstvo se tim nožem moglo izvršiti zato što je on bio vrlo čest: stajao je na svakom pisaćem stolu u uredima i u boljim kućama. Imao je i ukrasnu svrhu, jer je obično sličio bodežu. Vrh mu je bio prilično oštar (ne kao na pravom bodežu, doduše), ručka nečim ukrašena (glava kakve životinje ili ptice) i imao je dvije oštrice. Tim se oštricama nije mogao rezati ni kruh ni paradajz, ali su bile vrlo pogodne za temeljnu svoju namjenu: za razrezivanje stranica na knjigama.

Knjige, naime, u to davno doba nisu bile razrezane. One su do nas stizale — da tako kažem — u polugotovu stanju. Jer, u tiskari su se knjige pravile tako da su se otiskivale na arke — goleme komade papira — a na svaki od tih araka dolazilo je po šesnaest stranica knjige; poslije bi se ti arci na određen način ispresavijali i uvezali. Ali, i kad bi se ispresavijali, ostali bi i dalje arci; tako su stranice gotove knjige bile međusobno spojene: ili po uspravnom rubu, ili po vodoravnom, ili opet po oba. Da bi se knjiga mogla čitati, trebalo je te stranice razrezati. Tomu je služio onaj nož.

Ljudi su ga rabili na različite načine. Jedni bi najprije izrezali sve što je trebalo izrezati, pa bi tek onda pristupili čitanju, dok bi drugi čitali s nožem u ruci, razrezujući pomalo one stranice koje bi došle na red za čitanje. Tako je nož za papir bio pomalo nalik na nož za konzerve: kao što bez njega ne možemo okusiti sadržaj limenke, tako ni bez noža za papir nismo mogli čitati knjigu. Doduše, i konzerva i knjiga mogu se otvoriti kakvim priručnim sredstvom, ali se čovjek pritom ne osjeća dobro: uvijek je mudro služiti se najprimjerenijim alatom.

I doista, nož za papir bio je nalik oruđu: kao i sve drugo oruđe, imao je svrhu koju najbolje obavlja (kao što odvijač najbolje odvija, a pila najbolje reže), pa je zato imao i svoje društveno dostojanstvo. A što je osobito važno, kao oruđe, on je i čitatelju davao stanovitu važnost: ovaj se osjećao kao nekakav majstor koji u knjizi obavlja posao. I s pravom, jer su razumni ljudi odavno ustvrdili kako knjiga bez čitatelja nije ništa, i kako je čitatelj za život knjige jednako važan kao i pisac. S nožem u ruci, čitatelj je te svoje važnosti bio i svjestan.

Ali, nož nije bio samo oruđe, nego i oružje. Jer, dok čita knjigu, na čovjeka vrebaju mnoge opasnosti, kao u džungli: nepoznate i opasne ideje možda ga čekaju u guštiku teksta kao zmijurine, možda nešto prijeti da promijeni njegov život i njegov identitet. On se mora od toga braniti, a tomu služi onaj nož: kao što se istraživač probija kroz džunglu s mačetom u ruci, tako čitatelj otvara sebi put među stranicama, među tajanstvenim porukama knjige, dok mu je hladna i tvrda oštrica noža veza sa zbiljom, sa svakodnevicom, s vlastitim životom.

A budući da su u primarnoj svrsi — razrezivanju knjiga — bili oruđe i oružje, ti su noževi sličnu ulogu preuzimali i u zbilji. Bili su oruđe kad smo ih rabili umjesto šrafcigera, pa za bušenje rupica na remenu i za slične praktične svrhe. Bili su oružje kad bi poslužili — obično tek kao prijetnja — u ponekoj kućnoj razmirici, ako bi nekomu od članova obitelji popustili živci.

Tako je nož za papir dospio i u krimiće. Dospio je onamo zato što je pridonosio realističnosti priče: bio je neobično čest pa je lako postajao priručno sredstvo u kakvu podlom umorstvu. Ali, ušao je on u priču i sa cijelom svojom simboličnom popudbinom, kao predmet koji nije oružje, premda tako izgleda, ali u svakom času može to postati. Ukratko, krčeći put kroz tolike priče, nož za papir bio je predodređen da i sam jednom postane dio priče.

I to vrlo funkcionalan dio, dio nabijen simboličnim smislom. Jer, nož za papir zamišljen je da čovjeku pomogne u probijanju kroz stra-

nice knjiga, dakle, u osvajanju novih znanja, u kulturnom uzdizanju, u oplemenjivanju duše. A onda se odjednom dogodi da on bude uporabljen kao oružje ubojstva: u tom ubojstvu tada — barem na alegorijskoj razini — sudjeluju i sve one knjige koje je nož razrezao ili trebao razrezati, radi kojih je načinjen. Sudbina toga noža pokazuje kako najplemenitije svrhe mogu dati najstrašnije plodove.

A za tu spoznaju prikraćeni su današnji čitatelji, ne samo zato što nemaju pojma što je nož za papir, nego i zato što knjige do njih stižu potpuno razrezane i spremne za čitanje. Njihov kontakt s tim knjigama gotovo da je lišen bilo kakve fizičke dimenzije. A zbog toga je takav i njihov doživljaj knjiga: apstraktan, necjelovit, površan, ukratko, traljav.

Hoćete li dokaz? Šta mislite, zašto je Don Quijote umislio da je srednjovjekovni vitez, pa krenuo u potragu za pustolovinama? Dakako, zato što je, čitajući one viteške romane, u ruci držao nož za papir, koji je sličio maču. A od toga do vjere kako je nož za papir pravi mač — a život da je isto što i čitanje — samo je jedan korak. Nemajući noža za papir — nemajući ni pojma što je on zapravo — ni jedan današnji čitatelj neće više ni jednu knjigu uzeti onako ozbiljno kako je tužni vitez od Manche uzimao svoje romane. I, nitko od nas nikad neće postati Don Quijote. A to je za našu zajednicu — a osobito za njezinu književnost — jako, jako loše.