Nije sve ni tako crno

Baš su na ovogodišnjem festivalu neke kategorije bile vjerojatno bolje nego ikad

Najnovije izdanje Dana hrvatskoga filma izazvalo je prilično različite sudove o recentnoj produkciji našega kratkog i srednjeg metra u rasponu od tvrdnje uglednoga kritičara Jurice Pavičića da je riječ o najgorem festivalu do sada pa do mišljenja koje je javno izrekao član žirija jednako ugledni autor Želimir Žilnik, koji se, susrevši se kao član žirija prvi put s hrvatskom produkcijom te vrste, javno izjavio kako je iznimno ugodno iznenađen njezinom vrijednošću i ustvrdio kako bi petnaestak filmova koje je vidio moglo biti s punim opravdanjem prikazano na bilo kojem festivalu. Raznolikosti mišljenja nedvojbeno pridonosi i činjenica da se nagrade službenog žirija i nagrade koje su izglasali filmski kritičari ne podudaraju ni u jednom jedinom naslovu, pa i to ponešto relativizira opći sud o uspješnosti ili neuspješnosti ovogodišnjih Dana. Možda to govori u prilog temeljnoga Pavičićeva argumenta o nevrijednosti ovogodišnjeg festivala, a to je da ovogodišnji festival nije imao filma (ili nekoliko njih) koji je toliko odskočio po svojim vrijednostima da ćemo i taj film i njegova autora pamtiti dulje vrijeme. Paradoksalno je međutim da govoreći o zasluženosti glavne nagrade za najbolji film Sve 5 Dane Budisavljević o njemu piše isključivo pozitivno zaključujući kako »upravo taj film pokazuje kakvu bi tipu dokumentarizma u nas trebalo težiti«, ne navodeći nikakva razloga zašto on ne ulazi u onu najvišu kategoriju po kojoj bi ga (kao i ovogodišnje Dane) trebalo pamtiti.

GENERACIJSKA ODREĐENOST

Zato mi se čine mnogo utemeljenijim ostali bitni elementi Pavičićeve ocjene o krizi našega kratkog i srednjemetražnog filma — kašnjenje novca Ministarstva kulture, skroman broj uradaka studenata ADU i izostanak većeg broja djela koji je producirala HTV u igranom i dokumentarnom filmu. Ipak treba spomenuti da je najbolje igrano ostvarenje HTV–a u prošloj godini — Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića — prikazano s velikim uspjehom na pulskom, a potom i berlinskom festivalu, dok je o dokumentarizmu na HTV–u teško donijeti posve objektivan sud zahvaljujući vrlo rigoroznoj selekciji, koja se deklarativno izjasnila protiv TV–dokumentarca i za angažirane filmove, no kako se u njoj našlo i onih koji nisu takvi čini se da je ipak bila pretežito generacijski određena, forsirajući mlađe autore. No i u toj su, čini mi se ipak kvalitetnoj, selekciji uz Sve 5 najuspješniji bili filmovi rađeni za HTV (ali s naglašenim autorskim odmakom od standardne TV–reportaže) — Bez tate Nebojše Slijepčevića i Kuće od pijeska Nikole Ivande i Hrvoja Mabića.

Ovo je doduše bila jedna od slabijih godina igranog filma, iako mi se čini da je ponešto podcijenjen vrlo cjelovit i autorski dosljedan Kap po kap Vlade Zrnića, a da su vrlo dobro režirani i filmovi redateljica Biljane Čakić Veselič (Vidovnjakinja), Snježane Tribuson (Pod vedrim nebom) i Jasne Zastavniković (Zadnji dan kućnog ljubimca), kojima su neki nedostaci scenarija (ponajprije nedovoljna uvjerljivost priče) onemogućili da naprave doista iznadprosječna ostvarenja. Nepriznavanje pak vrijednih sastavnica njihovih filmova vjerojatno neće bitno promijeniti visoki ugled Snježane Tribuson, ali može biti nezasluženo opasno za karijeru darovite Jasne Zastavniković, a i za mjesto u hrvatskoj kinematografiji Biljane Čakić Veselič, autorice jednog od najboljih filmova u povijesti Dana — dokumentarca Dečko kojem se žurilo, kojoj se (kao još jednom velikom talentu prije nje — Ivanu Salaju) nije nakon velika uspjeha pružila prava prilika, pa je i Vidovnjakinju (Jasnovidka) snimila u produkciji TV Slovenije.

Takve usputne, ali i ozbiljne, štete nastaju iz naše stare navade da pretjerujemo i u hvalama i u pokudama, a da nam pritom promaknu i neke ne baš nevažne stvari, kao što je činjenica da su (zahvaljujući i vrlo oštroj, ali osmišljenoj selekciji) neke kategorije baš na ovom festivalu bile vjerojatno bolje nego ikad. Takav je bio slučaj s eksperimentalnim filmom kojem je uz uspjela djela već godinama istaknutih autora kao što su Damir Čučić (Arabeska) ili Milan Bukovac (Mind Games) vrijedan prinos dao i Lukas Nola u Krađi, oslanjajući se na vrlo zanimljiv način na neke od stilskih postupaka iz svog igranog filma Sami, a još su veće ugodno iznenađenje bili filmovi Ellipse Sunčice Fradelić i You can call me anything you want Helene Schultheis, koje su slojevitost značenja postigle sjajnim kontrastiranjem teksta i slike.

Slično bi se moglo reći i za program namjenskih filmova i glazbenih spotova koji su na dosadašnjim festivalima uglavnom bivali neizbježan davež dok su na ovom nudili niz možda i najuspjelijih režijskih rješenja ne samo u redatelja afirmiranih na drugim poljima — Zorana Pezea (HT–golman, Max adsl — TV prodaja) i Dalibora Matanića (Hvala bogu, Nedjeljom u 2 — promo jingle) nego i u zaokruženoj minijaturi Brune Ankovića (Unicef — Svako dijete treba obitelj) ili u jednom od najefektnijih spotova viđenih ikada na Danima — Pržiiiii — Edo Maajka Andreja Korovljeva i Slavena Jekauca.

Zbog svega toga čini mi se da unatoč naglašenijim teškoćama u produkciji kratkog i srednjeg metra ovogodišnji Dani hrvatskoga filma ipak zaslužuju pozitivnu ocjenu.