Nedostatak umjetničkog entuzijazma

Nedostatak umjetničkog entuzijazma

Najbolji film ovih Dana svakako je Duplex Gorana Trbuljaka. Konačno smo dobili film koji bi trebao svjedočiti o živosti naše animacije na međunarodnim festivalima gdje smo predugo apstinirali

Prepuna dvorana Studentskog centra i potpuni izostanak diletantskih i amaterskih ispada u produkciji svjedoče da su sudionici naše animacijske živosti definitivno prihvatili fantastične razmjere utjecaja animacije na audio–vizualni život: animacije kao samosvojna umjetničkog i komercijalnog žanra, animacije kao žanra bogomdana za čitav spektar specifičnih poruka (namjenski filmovi) i animacije kao tehnološke infrastrukture za kojom posežu i mnogi drugi filmski i komunikacijski žanrovi.

No, sada, kad se profesionalni standard nekako uhvatio kakva–takva optimuma, bjelodano je jasno da tu ipak nešto nedostaje… Kao iskusnu profesionalcu jasno mi je o čemu je riječ. Nedostaje istinskog umjetničkog entuzijazma! Njegov izostanak dvojaka je ishodišta: prvo, nove generacije autora doista se nećkaju uložiti samostansko odricanje u ekstazu stvaranja i, drugo, osjeća se dramatičan nedostatak znanja i umijeća istinske i originalne animacije.

RIBICA I GUJICA

Kao i drugi filmski žanrovi, i animirani je film sinkretička umjetnost. To znači da se mnoge autentične umjetničke discipline žrtvuju kako bi stvorile slojevitiju umjetničku supstanciju. Od desetak umjetničkih disciplina u animiranofilmskoj koaliciji tri su ključne: priča, dizajn i animacija.

Svaki film, ma kako apstraktan bio, ima nekakav narativni koncept (priču). Za svaki je animirani film autentična likovnost (dizajn) ključna. No, najbitniji je element animacija, autentični umjetnički postupak kojim se dizajn reinterpretira i tumači u pokretu (oživljavanju).

Režija je stoga u animaciji nešto inferiornija no u drugim filmskim žanrovima, pa nikakav režijski postupak ne može nadoknaditi dizajnersku trivijalnost, a pogotovo neponovljivu izvornost oživljavanja.

U koncipiranju filmskoga djela autor može poći od priče, od dizajna ili od animacije. No, oni koji su u svom likovnom svjetonazoru neuvjerljivi, a u animacijskoj umjetnosti sakati, lakomisleno i naivno posežu za pričom i nastoje je protumačiti režijom. Takav postupak kratka je daha i ti filmovi bivaju učas raskrinkani, no problem je kad većina filmova nekoga programa (jedne produkcije) ima problema s autentičnom, autorskom animacijom…

Rijetki su inteligentni autori poput Trbuljaka, koji onda biraju manje opasan put: jednostavno, animaciju povjere iskusnu animatoru! To su činili i drugi naši veliki umjetnici koji nisu bili crtači (Mimica, Vukotić), ili nisu bili animatori (Marks), a stvorili su djela neprolazne vrijednosti.

Zvuči čudno da to valja stalno ponavljati: bio ti autentičan umjetnik–animator ili ne, bez animacije teško ćeš napraviti animirani film!

Nedostatak samostanskog entuzijazma pak tumačim ponešto pauperskim vremenima, čije su lažne i šarene nade zarazile i umjetnike animacije. Ribari su znali reći: Nećeš uvatit ribicu ako ne smočiš gujicu, i tu jednostavnu poslovicu valjalo bi ispisati na ulazu u svaki studio animacije.

Selektor animacije na ovogodišnjim Danima Hrvoje Turković pripustio je u natjecateljski program polovicu ponuđenih naslova. Kažimo nekoliko riječi o onima viđenim u velikoj dvorani u Savskoj…

DUPLEX I DRUGI

Natjecanje je otvorio Tomislav Vujnović jednominutnim (namjenskim) filmom Ana — nesanica u kojemu posve korektno u 3D–animaciji i šarmantno u režiji podmeće djeci potrebu pranja zubi, na koje ih osim roditelja nuka i Ministarstvo zdravstva. Film će odlično funkcionirati u svojoj osnovnoj namjeri, no njegov problem proizlazi iz onoga što sam u uvodu kazao: premda je trodimenzionalna likovnost dosegnula privremeni zenit, autor se nikako ne smije miriti s određenim likovnim klišejima. Zašto bi curica morala izgledati i kretati se kao u poznatim američkim cjelovečernjim uspješnicama? Može li i u trodimenzionalnoj animaciji zagrebačka škola pokazati svojevrsnu originalnost?

Najbolji film ovih Dana svakako je Duplex Gorana Trbuljaka. Pravi je dobitak za našu animaciju probuđena ljubav toga filmskog entuzijasta za žanr. Kao što rekoh, oslanjajući se na iskustvo profesionalnog animatora Zvonimira Delača, Trbuljak nam nudi jednostavnu, ali dramatičnu priču o odrastanju u trbuhu. Originalnim krokijima, izvrsno opisuje blagoslovljene dane buduće mame, koja će dijete donijeti u dvojbenom svijetu. Konačno smo dobili film koji bi trebao svjedočiti o živosti naše animacije na međunarodnim festivalima, gdje smo predugo apstinirali.

Flof Saše Zeca šarmantan je uradak o čovječuljku, dasci za skakanje i bazenu čiji suodnos poprima bizarne kombinacije. Kako je čitav film u totalu, autor je doista izbjegao bilo kakvu prosudbu o znanju animacije, no dramaturška i režijska rješenja posve su izvorna.

Darko Kreč realizirao je film Kućica u krošnji, vrlo precizna dizajna i profesionalne animacije s ponešto sterilne dramaturgije, no to mu opraštamo jer je riječ o filmu za ciljanu publiku (jedini pravi crtić za djecu). Kreč je nastavnik animacije na Odsjeku za animirani film na ALU pa možda u cjelokupnom habitusu filma odveć prevladava svojevrsna didaktičnost. Iako je riječ o sasvim korektnu uratku, ohrabrujem autora na otvoreniju artističku pustolovinu u sljedećim ostvarenjima, pogotovo što se u tom smislu (i privatno) udružio s izvrsnom ilustratoricom Marcelom Hajdinjak.

Lutka Davora Klarića još je jedno šarmantno 3D–ostvarenje, pomalo pod pritiskom da sve mora biti gotovo u šezdeset sekundi, a Mojsije Jadranka Lopatića nudi izvrsnu i originalnu igru likova i stilizirane pozadine u totalu. Mojsije vodi svoje likove-znakove amo–tamo preko (i doslovno) Crvenoga mora parajući vodu, što je animacijski vrlo originalno. Naklonost gledatelja za taj film opada tamo gdje se autor nadao da će kulminirati: u poenti! Autor katkada treba suspregnuti eksplicitnu duhovitost, jer prdnuti u animiranom filmu nije nimalo subverzivno.

Isti autor prikazuje nam i film Povratak, duhovitu storiju o posjetu ljudi majčici zemlji, tisuću godina nakon što su je upropastili, i vidimo da nimalo nisu promijenili svoje navike. Vrlo duhovit film, no autor opet pretjeruje: bosanski dijalekt koji stilizirano čujemo iz skafandera toliko je dobra ideja da je bilo uistinu suvišno na špici pisati: Bosanac 1, Bosanac 2… To je kao kad netko ispriča izvrstan vic, a onda sve upropasti njegovim dodatnim tumačenjem.

SJENE SJEĆANJA

Vrlo perspektivnoj, darovitoj i ambicioznoj družini iz Zaprešića preporučam: ukoliko hoćete postati zagrebačka škola, svi hitno na tečaj klasične animacije! Bez izvrsna vladanja klasičnom animacijom brzo ćete u 3D–animaciji ući u klišeje (na primjer, potpuno su vam nepoznate takozvane anticipacije u animaciji, pa kretanje ljudskih figura djeluje sterilno i antropološki neuvjerljivo).

Dvadesetdvominutni film Sjene sjećanja Milana Blažekovića najradije bih preskočio. To je film koji sam ja odobrio kao povjerenik Ministarstva kulture. Projekt se činio iznimno potencijalnim: ispričati storiju–metaforu o dvjema sudbinama, crtača i glazbenika, koji životni put počinju u sjeni kamene ljepotice Jurja Dalmatinca i nakon tolikih godina, bura i oluja, sreću se u Zagrebu, mitskom mjestu svih naših životnih poenti i skrovitih nostalgija. No, film je ostao posve na narativnoj razini, katkada s nepodnošljivo trivijalnim epizodama. Kao da je izvrsni animator (autor čak tri cjelovečernja animirana filma) zaboravio animirati, a genijalni glazbenik Arsen Dedić slijedio je animacijsku fjaku: i njegova glazba kao da je iz nekoga zaboravljenog škafetina nalijepljena na priču bez energije, tek da se ne baci.

Spoju Darka Bakliže mala nijansa nedostaje da bude daleko najbolji film ovih Dana. Izvrsno se koristeći multimedijskim mogućnostima, svestrani umjetnik priča nam neodoljivu priču o djevojci koja proba i mijenja stotine kombinacija odjeće. Sve to čini u sjajnoj animacijskoj koreografiji punoj dinamike, inteligentnih iznenađenja i iznenađujuće originalne i precizne režije. No, autor nas je nesvjesno zabavio tom igrom i potpuno nepripravne doveo do, zapravo odlično zamišljena kraja: sve je to bila priprava za spoj na kojem će je partner ionako — skinuti!

Da je negdje u prvoj trećini filma možda zazvonio telefon i da se junakinja (a što je važnije i gledatelji) podsjetila da valja požuriti jer dragi stiže, bio bi to izvanredan film. Ovako je dramaturški isuviše dobio paket igre koja će završiti kad autoru ponestane animacijskih i modnih ideja.

Bakližu, koji je izvrstan animacijski potencijal, tek čeka stvaranje vlastitoga crtanofilmskog umjetničkog svjetonazora kojem neće biti prijetnja nešto čvršći rad na pripremi projekta i analizi svih silnica koje utječu na njegov konačni refleks.

Joško Marušić