NAGLAŠENOST APSTRAKCIJE

NAGLAŠENOST APSTRAKCIJE

Svojedobno je koncertni program simfonijskog orkestra rimske Akademije Svete Cecilije bio osmišljen i nadahnut slikom Koncert Michelangela Merisija zvana Caravaggio. Četiri skladbe na programu formalno su ili tematski bile povezane sa sadržajem slike, što je bio primjer sve veće interakcije raznih umjetnosti. Stoga ne čudi što je veliki slikar privukao jednog od najistaknutijih mladih talijanskih koreografa Mattea Levaggija i nadahnuo skladatelja Giovannija Sollimu da stvore balet Caravaggio, praizveden u srpnju prošle godine na Međunarodnom baletnom festivalu u Genovi, i prikazan na završetku 23. Muzičkog biennala Zagreb u izvedbi Baleta Torinskog kazališta. Njihova međusobna uska suradnja uvjetovala je strukturu baleta. Skladatelja su privukli glazbeni motivi na Caravaggiovim slikama, partiture iz kojih je pokušavao pročitati note i otpjevati ih. Koreografa je privukao dojam kretanja u pojedinostima njegovih slika i njihovo čarobno svjetlo, chiaroscuro.

Glazbeni stavci baleta razvili su se u dva smjera. Glazba neorenesansnog određenja s istaknutom ulogom violončela, često u ritmu dvorskih plesova, ilustrira razdoblje u kojemu je slikar živio, na prijelazu 16. u 17. stoljeće. Njezina minimalistička suzvučja, pak, poslužila su koreografu da s njima ispita slikarov tok svijesti, pretpostavi unutarnje porive i nadahnuća što su pokretali njegov život i stvaralaštvo. Figuraciju Levaggijevih pokreta i plesnih prizora nadahnjivala je figuracija Caravaggiovih slika, a dodatnu poveznicu činilo je svjetlo Enza Galije. Naglašena apstrakcija baleta bez ikakve narativnosti tražila je ipak stanovito sidrište u bojama dvaju kostima kostimografa i scenografa Rogera Salasa. Djelo je nastalo iz čista plesnog poriva, bez sudjelovanja libretista ili dramaturga.

U tehničkom smislu, Levaggi se služi dobro znanom klasičnom i neoklasičnom odnosno postklasičnom tehnikom bez osobitih inovacija, ali njome ostvaruje mnogo lirske poetičnosti, primjerice u ženskom triju koji su graciozno izvele Viola Scaglione, Simona Tosco i Elena Schneider. Za razliku od mnogih suvremenih koreografa, kojima je grč od najveće važnosti, Levaggi njeguje i ističe gipkost, osobito ruku i torza. Kao što je Caravaggio prikazao sama sebe, svoje grijehe i pokajanje u slici David s Golijatovom glavom, u liku Golijata, tako se i koreograf plesački uključio u svoje djelo u liku naslovnoga junaka u crnom kostimu.

Caravaggio Baleta Torinskog kazališta bio je dio bijenalske večeri nove talijanske koreografije Glazba i ples gradova. Nastavak večeri bio je svojevrstan mini baletni gala-koncert za zatvaranje festivala. S pet kraćih sola i dueta u izvođenju talijanskih plesača, solista Baleta milanske Scale i Baleta Pariške nacionalne opere, predstavljena su, pored Levaggija, još dvojica suvremenih koreografa, Mauro Bigonzetti i Massimiliano Volpini. Bigonzetti je majstorski načinio pas de deux Kasimir Kolor na Šostakovičevu glazbu, na tragu velikih klasičnih pas de deuxa. Izvrsno su ga otplesali Eleonora Abbagnato i Alessio Carbone. U solu Arms snagom tijela i izraza dominirao je plesač Maximiliano Guerra.

I na kraju, mali prigovor Biennalu. Lijepo je što je balet bio toliko zastupljen na festivalu. Neka tako i ostane, ali neka onda komentare za baletne predstave u katalogu pripremaju suradnici senzibilizirani za balet i ples, koji bi zasigurno o večeri nove talijanske koreografije uvrstili informacije o tim koreografima. Ovako, o njima ne piše ni riječi, dok biografija Maximiliana Guerre zvuči kao da je riječ o opernom pjevaču.

Davor Schopf