MR. DIPLOMAT

MR. DIPLOMAT

Kennan je volio Zagreb. Opisivao ga je kao grad kulture, kazališta i mjesto za koje osjeća da će u budućnosti imati važnu ulogu, na koju, očito, još čekamo

Prošli je mjesec u Princetonu, na čijem je sveučilištu bio profesor emeritus, u 101. godini preminuo George F. Kennan. Povjesničar i analitičar, autor sedamnaest knjiga i stotina članaka, Kennan je dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade i osnivač Kennanova instituta za napredne ruske studije pri Woodrow Willson Centeru u Washingtonu. Iako ga je nazvao po svom prezimenjaku i rođaku, američkom znanstveniku koji je u 19. stoljeću napisao neke od ponajboljih studija o Sibiru, vrlo je vjerojatno da će blijediti sjećanje na prvog, a pojačavati se proučavanje života drugoga Kennana.

DUGI BRZOJAV i MR. X

Novu Kennanovu biografiju piše John Lewis Gaddis, ali tom je, možda najpoznatijem povjesničaru hladnog rata u SAD, zanimljiviji prvi dio života i karijere umrloga kolege. George Kennan — diplomat — autor je Dugog brzojava i članka Uzroci sovjetskog ponašanja, koji je 1947. u časopisu »Foreign Affairs« potpisan samo sa Mr. X. Prvi je, osam tisuća riječi dug telegram, poslan iz Moskve 22. veljače 1946, u

Washingtonu proizveo takav dojam da je Kennan, otpravnik poslova američkog veleposlanstva u SSSR–u, preko noći postao zvijezda. Doduše, do tada je već dulje vrijeme iz Moskve poručivao isto, ali uši onih koji su vodili politiku bile su gluhe.

Početkom 1946. okolnosti su se promijenile. James Forrestal, državni tajnik za ratnu mornaricu, umnožio je Dugi brzojav i poslao ga tisućama američkih časnika. Spremnost birokracije da prihvati informaciju važnija je od vidljive naravi te stvarnosti, pisao je Kennan. Sjedinjene su Države dobile čovjeka koji se činio sposobnim objasniti zašto Sovjeti blokiraju suradnju u međunarodnim organizacijama, zašto utjecaj u Istočnoj Europi šire tako grubo i ne pretvarajući se da se demokratska fasada barem formalno poštuje. S Rusima nema razgovora, jer će uvijek i bez obzira provesti samo onu politiku koju smatraju sebi isplativom. Amerika, želi li sačuvati vlastiti način života, mora se suprotstaviti fanatiziranoj politici Kremlja. SAD se moraju spremno i snažno koristiti svim raspoloživim oruđem i javnom diplomacijom kako bi objasnile da nečasne namjere neće proći bez otpora i odgovora, pisao je u Dugom brzojavu Kennan.

U članku Mr. X, čije je autorstvo odmah otkriveno, napisao je još ponešto. Svijet će očito biti podijeljen. Sovjetski sustav u sebi nosi klice vlastite propasti. Trebalo bi ga obuzdati, staviti u karantenu i čekati dok se ne primiri i postane spreman za razgovor po jasnim pravilima. Jer Sovjeti možda ne prihvaćaju argumente, ali spremni su prepoznati stanja, situacije. Strategija obuzdavanja (ili zaprečavanja) širenja komunističkog svijeta, pojednostavnjena daleko više no što je to Kennan želio, postala je temeljem američke vanjskopolitičke hladnoratovske doktrine. Spriječiti širenje sovjetskog utjecaja u Aziji, Africi, Europi protumačeno je čisto vojno i kao pravilo kojim se uvijek valja koristiti. Poslije je Kennan objasnio da je Sovjetima trebalo onemogućiti, političkim sredstvima, širenje u nekoliko stvarno važnih zona u svijetu, prema Japanu, Njemačkoj i Britaniji. Samo gospodarstva toga prostora doista su u mogućnosti, uz ono američko i rusko, narušiti svjetsku ravnotežu. Kennanova dva teksta, koja su postala programatska, obilježila su nekoliko desetljeća promišljanja State Departmenta o odnosu prema Moskvi.

Daleko od puke želje za pasivnim, političkim otporom, Kennan je 1948. predložio i uspio ishoditi stvaranje tajnog ogranka CIA–e za političku borbu, koja je uskoro imala stotine agenata u različitim dijelovima svijeta. Nakon 1948. strategiji obuzdavanja širenja Sovjetskog Saveza priključio se dodatak doktrini, ono što neki nazivaju strategijom raskoljavanja. Titovu herezu i otklon od Moskve trebalo je prikazati kao mogući put svim satelitima u

Istočnoj Europi. Jugoslavija je postala oruđe kojom je u sovjetsko tkivo zabijen klin. On je proces mogao ubrzati, jer još od rimskih je vremena jasno da je udaljene provincije najteže nadzirati.

ŽESTOKI KRITIČAR STALJINA

Kennan je rođen na Srednjem zapadu, u najvećem gradu Wisconsina Milwaukeeu 16. veljače 1904. godine. Nikada bogat, ipak nije odrastao u bijedi koju su tada proživljavali mnogi. Njegovi su roditelji i djedovi, irsko–škotskoga podrijetla, bili samostalni, ljudi koji su živjeli od zemlje i na vlastitom posjedu. Niti su ikoga eksploatirali, niti su bili

eksploatirani, pisao je Kennan, smatrajući da ga je ta činjenica trajno imunizirala od bilo kakvih utjecaja marksizma. Vjerojatno bi se moglo reći da iznimno kritički i analitički um Kennana nikada nije učinio da se odveć poistovjećuje s interesima zemlje u kojoj je službovao, što se ponekim diplomatima događa.

Nakon vojne akademije, studij na Princetonu ipak nije bio lak. Nedovoljno bogat da se priključi grčkim kućama na fakultetu, na sveučilištu je bio tip svoje vrste: »ni nastran, ni smiješan, ni odbojan, tek golom oku nedovoljno jasan«, poslije se sjećao. S vremenom je postao svjestan da je moguće da su drugi pogriješili odbacujući ljude koji imaju neka vlastita mjerila. Nakon diplomiranja, odmah je ušao u diplomaciju i službovao u Ženevi, Hamburgu, Tallinu i Rigi. Riga je bila po rangu najviše američko diplomatsko predstavništvo na Baltiku, mjesto gdje je bio Ruski odjel i odakle se pratio Sovjetski Savez s kojim su diplomatski odnosi uspostavljeni tek 1933. godine. Ruski jezik, kulturu i povijest specijalizirao je u Berlinu, gdje se i upoznao sa suprugom, Norvežankom. Kennan je prevodio tijekom ceremonije predavanja vjerodajnica prvog američkog veleposlanika u Moskvi Williama

Bullitta Kalinjinu, tražio prve objekte u kojima će biti američka diplomatska zajednica u Moskvi. Ljubav prema Rusima, njihovim nadama i naporima,

divljenje Čehovu, nikada, ni u jednom trenutku, nije uzrokovalo nekritički odnos prema sovjetskim

vlastima.

Nikada nije prestao biti kritičar Staljina i Moskve, nikada nije mislio da bi se, pa ni nakon 1941, SAD morale tako predano prepustiti suradnji sa Sovjetima. Moskva ne zavređuje status ravnopravna saveznika, jer će se zato trebati prihvatiti okupacija Poljske, Baltika, Besarabije. Konačno, Kennan je bio i protiv zajedničkog suđenja nacistima u Nürnbergu. Sovjeti jednostavno, imajući na umu sve što su činili, nisu u moralnoj poziciji da bi bilo komu sudili za zločine, uključujući i naciste. Sovjetski je sustav nakon pobjede Lenjina nad menjševicima, kada je odlučeno da boljševička partija ima biti mala i strogo organizirana tajna skupina, izgubljena za demokraciju. Bilo je loše već s Lenjinom, postalo je katastrofalno s azijskim despotom Staljinom i zato se Kennan žestoko protivio tako veliku broju vanjskopolitičkih odluka predsjednika Franklina Roosevelta. Smatrao je krivom i njegovu opsjednutost Prusima i držanje da je potrebno rastočiti pruske junkere. Oni nisu stvorili Hitlera, mislio je Kennan, navodeći primjere unuka Bismarcka i Moltkea, visokih činovnika u Hitlerovoj vlasti, s kojima je kontaktirao za vrijeme službe u Berlinu i koji su i u trenucima najvećih nacističkih uspjeha bili svjesni da je Njemačka izgubila rat. »Moja će domovina Šlezija«, govorio mu je Helmut von Moltke još 1940. godine, »pripasti Česima i Poljacima.«

»Ihr Präsident hat diesen Krieg gewollt; jetzt hat er ihn« — »Vaš je Predsjednik želio ovaj rat; sad ga ima«, priopćio je Joachim von Ribbentrop Lelandu Morrisu, prvom američkom diplomatu u Berlinu nekoliko dana po japanskom napadu na Pearl Harbour. Slijedila je petomjesečna internacija, pa služba u Portugalu i Londonu tijekom rata. Po povratku iz Londona Kennan je bio užasnut ponašanjem američkih vojnika, sjećao se njegov prijatelj i kolega Charles Bohlen, drugi veliki sovjetolog u američkoj diplomaciji. Kennan, »mnogo veći intelektualac od većine članova američkog diplomatskog kora«, govorio je Bohlen, bio je osupnut stripovima koje su američki vojnici čitali, pričama o seksu, psovkama, neozbiljnošću, dvojeći da takvi ljudi ne mogu nositi velesilu budućnosti. Bohlen, koji je često bio uspješniji i sretniji u vanjskopolitičkoj službi, smatrao je da su Kennanovi strahovi, poglavito o sovjetskom nastojanju da uzmu Istočnu Europu, opravdani, ali da vjerojatno nema sve informacije koje su imali FDR i njegov savjetnik Hopkins.

WISE MAN AMERIČKE POLITIKE

Kada se sredinom 1944. na Bohlenov prijedlog vratio u Moskvu kao ministar–savjetnik, smatrao je da bi odnos, nečinjenje Staljina prema Varšavskom ustanku (a zapravo je bilo i gore no što je Kennan znao; ne samo da je Moskva odlučila ne pomoći Poljacima nego su uhitili i svakoga tko je uspio pobjeći na slobodnu stranu grada), mogao biti dovoljan povod za prekid dotadašnjeg oblika suradnje sa Sovjetima. Bijela kuća držala je da je to nerazumno i da u konačnici ionako ne bi dovelo do za Poljake povoljna rješenja. Sve do 1946. Kennan je analizirao sovjetsku nesigurnost, okrutnost i navodio da je opasno stanje opijenosti pobjedom koje trenutno vlada među Sovjetima. Američkom je novinaru Sulzbergeru Kennan naveo kako je pobjeda u ratu ojačala nadu da će Rusi konačno uspjeti nadvladati Zapad, da je rat bio pokazatelj kako trajna zla kob po kojoj je Rusima nemoguće izvesti uspješan dugoročniji pothvat prestaje. Nije bilo odgovora, možda Kennanova upozorenja nisu ni bila pravi odgovor na ondašnje poteškoće.

No, nakon što je Moskva odbila sudjelovati u Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci, nakon što su iz Moskve dolazili sve snažniji signali da se očekuje rat između kapitalističkih sila, nakon što su izigrane odredbe s Jalte u Jugoslaviji, Poljskoj i drugdje, tražena je analiza toga ponašanja. U tome je trenutku došao Dugi brzojav, pa imenovanje na čelo Ureda za planiranje politike (Policy Planning Staff) State Departmenta i pretvaranje Kennana u jednog od najvažnijih diplomata toga doba. Kennan je postao jedan od wise man, nekolicine izvrsnih nositelja političkoga života SAD, iako možda nikada pravi član kruga u kojem su bili Dean Acheson, njegov moskovski šef Averell Harriman i drugi.

Kennan i njegov tim bili su iza Marshallova plana gospodarske pomoći zapadne Europe. Na ruskom je pregovarao o završetku neprijateljstava u Koreji, o NATO–u. Konačno je 1952. poslan kao američki veleposlanik u Moskvu! Cijeloga života pripremao se za tu dužnost, a na njoj je ostao svega pet mjeseci. Pet mjeseci izolacije i nemogućnosti kontaktiranja s običnim građanima naveli su Kennana da u razgovoru za novine usporedi Hitlerov i nacistički Berlin sa Staljinovom Moskvom, što je bilo dovoljno da ga se proglasi za persona non grata i izgna. Privremeno, a činilo se i trajno, Kennan je prestao biti diplomat i posvetio se podučavanju.

U trenutku njemačke okupacije Češke 1938. George F. Kennan službovao je u američkom predstavništvu u Pragu. Joe Kennedy, milijunaš i američki ambasador u Londonu, osoba čiji se pogledi na prilike u Europi nisu slagale s mišljenjem velikoga broja profesionalaca u američkoj vanjskopolitičkoj službi, zamolio ga je da pomogne u organizaciji putovanja njegovu sinu, Johnu Fitzgeraldu, koji je kružio Europom. Za Prag iz Njemačke tada nije bilo letova ni vlakova, pa je pomoć, uza sve prigovore, ipak organizirana. Kennan je bio revoltiran, smatrao je Kennedyja dosadnim i dokonim bogatašem, prisjećajući se, vjerojatno, sličnih mladića iz vremena svoga studija. Dvadeset i tri godine poslije taj je isti JFK, ovaj put iz Ovalnog ureda u Bijeloj kući, nazvao Sveučilište Yale, gdje je Kennan bio gost predavač, i ponudio mu da izabere mjesto veleposlanika u Poljskoj ili Jugoslaviji, kako već odluči.

Kennan je izabrao Beograd, navodeći u Memoarima da je tek u uredu u Ulici kneza Miloša postao svjestan kako je osobu kojoj je bio »pokorni i zadivljeni sluga«, otpisao, a da je nije ni vidio. Tek takvim se udarcima, govorio je, »ego postupno smanjuje na svoju mjeru«. S egom je, doduše, Kennan imao poteškoća i poslije, a tako ga se sjećaju i neki od suradnika. Jednima su njegovi monolozi i otvorene analize političkih prilika bili čudesni i zanimljivi, drugi su držali da je on osoba odveć svjesna svoje veličine i važnosti. Stoga je, sjećali su se Kennanovi suradnici iz beogradskih dana, on često rješavao nesporazume izravnim telefonskim razgovorom s Washingtonom, dopuštajući da osobni razlozi i nesuglasice s Titom oboje i američko gledanje na Jugoslaviju toga vremena.

Samo imenovanje izazvalo je oduševljenje, pa i osjećaj ponosa u Tita (barem isprva) i svih koji su znali što znači imati Kennana u diplomatskom koru. Bilo je jasno da zemlja u koju se šalje diplomat s takvom reputacijom u Washingtonu nije smatrana običnim odredištem. A Kennanu i obitelji, barem prema objavljenim sjećanjima, FNRJ je bila izvanredno, sjajno iskustvo.

Zadovoljstvo boravkom nije pomutilo ništa što je dolazilo s jugoslavenske strane. Njegove diplomatske depeše, pa i sjećanja nekih od suradnika, pokazuju drukčiju sliku. Kennan je, sudeći prema tome, bio uvrijeđen, a kada je želio izbjeći susret s Titom, jednostavno bi otišao u Trst, radije no da ostane u Beogradu. Uvrijeđenost i žestoki napadi na Tita, pa i prijedlozi zaoštravanja odnosa prema Jugoslaviji, došli su nakon održavanja Prvog samita nesvrstanih u rujnu 1961, jer domaćin skupa nije osudio sovjetsku detonaciju hidrogenske bombe, ali ni podizanje Berlinskog zida. Tito je odgovarao da su Moskvi već prije poslali pismo u kojem se traži sustezanje od atomskih pokusa, ali je dogovor bio tek propagandistički. Uvrijeđenost je poslije ponešto prevladana, postalo je jasno da i činjenica da se u Washingtonu često ne luči razlika između sovjetskog satelita i Jugoslavije onemogućava normalno vođenje politike.

Zagreb je Kennan volio. Opisivao ga je kao grad kulture, kazališta i mjesto za koje osjeća da će u budućnosti imati važnu ulogu, na koju, očito, još čekamo.

DEMOKRATSKI DINOSAURUS

U jeku sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, 1993. Kennan je napisao kako će na Balkanu, gdje su Hrvati, nakon odlaska Slovenaca, ostali jedini katolički narod, biti potrebno snažnije upletanje međunarodne zajednice. Kennan je držao da je Srbija pogazila osnovna načela iz Povelje UN–a i kako je treba privremeno izdvojiti iz međunarodne zajednice. Potom će biti potrebno ostvariti teritorijalno razgraničenje i postaviti određene, veće no dotad, nadzorne mehanizme. Potkraj devedesetih, u doba kada su prve tri zemlje nekadašnje članice Varšavskog ugovora, Češka, Poljska i Mađarska, ulazile u NATO, Kennan se javio pismom uglednim novinama prosvjedujući da se nepotrebno izaziva Rusija. Aktivan i lucidan, najviše se posljednjih godina bavio nastojanjima da se u vođenje vanjske politike Sjedinjenih Država uvede red i znanje.

Često Kennan nije bio posve dosljedan u iskazima. Vjerojatno to i nije neobično u životu dugu 101 godinu. Kennan je s jedne strane držao da je demokracija poput prethistorijskih čudovišta golema tijela i mozga veličine vrha šibice. Istodobno, najveća je opasnost tijekom hladnog rata za Ameriku bila da postane poput Sovjeta, protiv kojih se borila. Strah da se to ne dogodi u nekim je razdobljima i bio opravdan. No, demokratski dinosaurus, i to onaj američkoga tipa, očito je nadvladao. Pobjedu liberalne demokracije nad totalitarizmima Drugog svjetskog rata i hladnog rata velikim je dijelom izborio i George Kennan, jedan od najvećih američkih diplomata.

Tvrtko Jakovina