Mimirov zdenac

Mimirov zdenac

(Anti)junakova poslušna, smjerna, krotka, pokorna trpnja u sebi nosi nešto od duha medievalnih isposnika, postaje svojevrstan polupodsvjesni asketizam s težnjom pročišćenja

Finčerovsko-nolanovski psihološki neonoir-triler Nestajanje, u prvome je redu film atmosfere i snažnoga vizualnog; aura zlokobnog, prijetećeg, ukletog postiže se kroz okruženje industrijskog, tvorničkoga kruga kao svojevrsnog čistilišnog, limbnog, pred–paklenog stanja i to sveprožimajućom fotografijom Xavija Giméneza i Charlieja Jimineza; hladnih plavičastosivih, koloritno nezasićenih, gotovo monokromatskih, drastično ispranih tonova; no koji nikada nisu puka plitka nesupstancijalna artish-plakatnost, radije moćna potkrepa mentalna nestabilna stanja (anti)junakova, koji pati od bolne, duševno-fizički iscrpljujuće, (pre)dugotrajne višemjesečne nesanice. No poput bezimenog Palahniukovog junaka, utjehu ne traži u grupama neizlječivih bolesnika; radije bivajući poput kakve mehaničke lutke posvećene isključivo apa-tičnome radu u tvornici. Njegova poslušna, smjerna, krotka, pokorna trpnja pritom u sebi nosi nešto od duha medievalnih isposnika, postaje svojevrstan polu-podsvjesni asketizam s težnjom pročišćenja, neprestano nastojeći prodrijeti u vlastitu bit, spoznati tko je zapravo, što ga je to definiralo u smislu u kakvom se upravo u tom trenutku našao tamo gdje jest i takav kakav jest, kao da je na kakvom vječnom intenzivu — duhovnoj vježbi spoznavanja vlastite biti.

Samoistraživanje lika Trevora Reznika pritom se kreće u tri punktne točke — između dvije žene (jedna svetica i jedna kurva) i igre »Vješala«. To ga čini bliskim simbolizmu Obješenog u taroku — nositelju grižnje savjesti, svojevoljnog ispaštanja, odricanja i otplate duga, zaborava sama sebe ali i oslobađajućega buđenja, te Reznik istovremeno biva i grešni izdajica Juda i ktonski Odin, predan isposništvu i samozataji poradi zadobivanja moći spoznaje. U dočaravanju sve te kompleksnosti ključnu ulogu ima Christian Bale, koji je i sam podnio žrtvu poradi svoje umjetnosti (za potrebe filma snizivši težinu na svega 50 kilograma i postajući hodajući kostur), a koji je time potvrdio svoj kultni status (od Zlatnog baršuna preko Američkog psiha do Equilibriuma) ali i otkrio nove neslućene glumačke dimenzije. Njegova prisutnost stoga filmu pridonosi neizrecivo mnogo i uistinu je veličanstveno superiorna, baš kao što je i cjelokupna realizacija djela potresna i umješna u tolikoj mjeri da potencijalni strah od eventualne šuplje nepotkrijepljene ljepote slike kojoj nedostaje suvislijeg scenarističkog ‘štofa’ srećom ne stoji i raspršuje se tijekom uranjanja u njegov uznemirujući, zadimljeni, infernalni svijet. Jer, scenarij i jest svjesno i namjerno u drugom planu odnosno dojam cjeline takav da se slobodno može konstatirati kako je dobrano zagrabio iz Mimirova zdenca. A stoga je finalno iskupljujuće oslobođenje utonuća u san — i pošteno i neminovno.

Katarina Marić