Leteći dječak

Složena plesna partitura

Nastup trupa poput Baleta Državne opere iz Hannovera rijedak je i, čini se, sve rjeđi događaj u Zagrebu. Naime, kako su festivali, od Tjedna suvremenoga plesa nadalje, okrenuti suvremenim scenskim događanjima i pristupima, vrlo često komorna, intimna propitkivanja tijela i filozofskog promišljanja izvođačke osobnosti, velike, dobre (jasno i skuplje) predstave koje još tretiraju plesača kao čovjeka koji pleše koristeći se pritom artizmom tijela, i traže nova koreografska rješenja unutar klasičnih kazališnih formi, uopće nemamo prilike vidjeti. Kako uopće stvoriti neki sud i usporediti tehniku i kvalitetu plesanja baletnih ansambala kad su gostovanja postala takva rijetkost? I nije čudno da publika poziva i vrišti i plješće kad smo, ako se ne varam, takvu kompaniju posljednji put vidjeli na prošlom bijenalu, dakle prije dvije godine. (Mislim na Gulbenkian Ballet.) Što će reći da je MBZ od početaka, osim aktiviranja domaćih koreografskih snaga, zadržao i funkciju informiranja nikad osviještene domaće plesne scene, bilo da je riječ o dovođenju avangarde poput Ann Halprin, ili Béjartovu Le Ballet du Xe sie` cle. Stephan Thoss, direktor hannoverskog baleta, obrazovan je na visokoj školi Palucca, i za njega drže da je na vrlo osobit, suvremen način razvio njemački plesni ekspresionizam. Već je prvim radovima privukao pozornost kritike, što je u relativno kratku roku rezultiralo preuzimanjem jakog i jednog od najvećih baletnih ansambala u Njemačkoj. Thossov rad dodatno nam je zanimljiv jer je uz njegove projekte već dugi niz godina vezana sjajna zagrebačka plesačica Maša Kolar, i njezinim zalaganjem Thoss je još 2000. nastupio sa svojom trupom na festivalu u Svetvinčentu.

Na ovogodišnjem bijenalu Thoss se predstavio s dvjema koreografijama (objedi-njene naslovom Susreti), od kojih je prva đavo — Anđeo iz 1997. duhovita, komunikativna i zaokružena cjelina koja suprotstavljajući đavola, crno, muškarac (Zoran Marković) i anđela, bijelo, žena (Maša Kolar), propitkuje odnos, privlačnu različitost i odbojnu sličnost, samo naizgled suprotstavljenih pojmova. Soliste na scenu dovlače karikaturalni likovi u narančastom, u početku vrlo čudne prisutnosti, a na kraju, obratom, objašnjeni. Nakon cijele priče, u furioznu tempu izvedena nadigravanja, podupiran stalnom pulsirajućom glazbom Stevea Reicha, crni i bijela postaju drag, uobičajen, konvencionalni par – u narančastom, koji na kraju zaprepašteno zastane, svaki pred svojim zrcalom, pred vizijom nekadašnjih sebe. Sjajna tehnika izvođača, nedvojbeno nadahnuta stilom i djelom Matsa Eka, koja pokazuje oslobođenu klasičnu tehniku bogato iznijansiranu modernim elementima i silnom ene-rgijom, jednako kao i emotivni naboj i zajedničko disanje i maksimalni angažman ansambla od tridesetak plesača, još je više došla do izražaja u drugom dijelu Thossove večeri, Pod zvijezdom Sirius iz 2003. Podcrtana čistoćom linija i SF tonom kostima (K. Meintke) i scene (A. Walther), u glazbenom kolažu (Karlsen, Pärt, Petitgand i drugi) koreografija plijeni složenošću plesne partiture. Nepredvidivim redoslijedom pokret se javlja, prenosi, slijedi, krećući iz ukočenih marionetskih pozicija da bi odjednom grunuo, krenuo, probao, vratio se, nestao. Solo, duhoviti parovi, posebno fantastičan tango, skupine, izmjenjuju se neobičnom brzinom ispod zvijezde Sirius, u različitosti mogućih ljudskih susreta, i — zajedništvu samoća.

Maja Đurinović