KRATKA MRAČNA NOĆ

KRATKA MRAČNA NOĆ

I bez HTV–ova škrta i nesuvisla prinosa, a osobito s njim, kratki igrani film u Hrvata pao je neusporedivo nisko. Kao nikada dosad!

Matematika kaže da je na 14. danima hrvatskoga filma prikazano ukupno 173 minuta kratkoga igranog filma s hrvatskim potpisom. S obzirom na očigledno blage kriterije selektorice Saše Vojković, vjerujemo da je proizvedeno tek nešto malo više. Od te uboge minutaže, više od trećine financirali su susjedi Slovenci, 22 minute bezbudžetno su djelo maloljetnih amatera, čak šest minuta ponudila je Hrvatska televizija, a dvadesetak Akademija dramskih umjetnosti. Ostatak u trajanju nešto duljem od jednoga školskog sata nastao je prije slučajno nego voljom javnih i medijskih struktura. Posljedični dojam više je nego sablastan. Umjesto zaigrana duha neuništive filmske Mirte, neokrunjene kraljice kratkoga metra iz mašte Gorana Dukića, koji su organizatori uzaludno prizivali prikazivanjem njegova studentskog filma na svečanom otvaranju Dana, nad središnju smotru hrvatskoga kratkog filma nadvilo se ono što fikcionalna Mirta uči i najviše mrzi: (crna) statistika. Iza nje, posve sigurno, stoji filmska go-

dina tiho ukradena i na drugi način prikraćena ne samo igranom filmu nego i kratkom metru općenito. Projekti koje je odobrila država nisu pravodobno financijski poduprti i realizirani, a dramski novac i minutažu Hrvatske televizije, zna se, pojela je duga mračna noć.

DRUGA STRANA OTUŽNE PRIČE

Ipak, postoji i druga strana otužne domaće priče, koja se može protegnuti i na ostalu prošlogodišnju produkciju kratkoga metra. Ako kratki igrani film i jest u totalnoj krizi, tomu možda ipak nisu apsolutno i jedino krive strukture te razmaženi miljenici televizijske kasice. Pravi je apsurd da u zemlji koja navodno vrvi proznim genijalcima i nadarenim dramskim piscima, redatelji/ce ne mogu doći do zanimljivije priče za kratki film, a one što ih ipak pričaju i način na koji to čine ne odaju dojam da u njih osobito vjeruju. Nažalost, ne vjeruje im ni publika. Najmanje ohrabrujući u ovogodišnjoj statistici ipak je podatak da su polovicu igrane produkcije snimile dosadašnje festivalske laureatkinje i jedan laureat, te da se nitko od njih nije uspio dovinuti do ocjene potrebne za kritičarskog Oktavijana.

Dakako, najviše se očekivalo od Snježane Tribuson, ponajprije zbog iskustva, a onda i činjenice da je fikcionalni film njezino trajno usmjerenje, što u drugih autora ipak nije slučaj. Jasna Zastavniković, primjerice, trenirala se ponajviše na glazbenome spotu (svojedobno je nagrađen Stampedo), Vlado Zrnić na meditativnim videozapisima i dokumentarcima (Mirila), dok se Biljana Čakić–Veselič upisala među pobjednike poslijeratnim dokumentarcem u prvom licu (Dečko kojem se žurilo). U kratkoj igranoj formi, Snježana Tribuson ipak je osjetno okrenula smjer, odbacivši zaštitni humorizam u ime naglašenijega prikaza stanja i filma atmosfere koju u njezinoj priči Pod vedrim nebom kreira pojava osamljena i povučena dostavljača peciva (Dražen Kühn). Monotonu svakodnevicu tužnoga Martina jedne noći prekida narkomanka u krizi (Leona Paraminski), u kojoj protagonist pogrešno prepozna prijateljicu i konačnu mogućnost bijega od samoće. Kühnova umorna pojava, noćni ambijenti i fotografija u niskom ključu, motiv čangrizave majke i ‘rupe’ u komunikaciji dvoje likova, stvaraju ozračje tjeskobe i bolećivosti, a ono je ujedno utješna vrijednost filma neuravnotežene naracije i klimava ritma.

BEZUKUSNI GULAŠ

Iz riznice bizarnosti na koje je uvijek spremna Jasna Zastavniković (sjetimo se kvazidokumentarca Ime majke: Naranča), izašao je jedan zlosretni zec, ugroženi kućni ljubimac gradske cure (Anica Tomić), koja ga ne uspijeva obraniti od lonca i pregladnjela oca (Danko Ljuština). U sporadičnim digresijama od osnovne linije priče (a ima ih čak i previše) Zadnji dan kućnog ljubimca na trenutke je zaigran poput Dukićeve Mirte (scene s predavanjima Otokara Levaja okružena prepariranim životinjama), no jedna od ženskih nada hrvatskoga filma ipak više vjeruje pomaknutostima raznih vrsta nego ikakvoj narativnoj i životnoj logici (iako ističe da je film rađen prema istinitom slučaju!).

Problem naslovne protagonistice Vidovnjakinje Biljane Čakić–Veselič jest to što vidi sve, osim vlastita problema. Srednjometražni film o ženi koja ne shvaća da joj je brak s dolaskom prijateljice zapao u ljubavni trokut ima mnogo više problema: predug je, odveć televizijski i odveć dramski, defokusiran i narativno šlampav za postizanje ikakva konkretnijeg efekta.

Ni Vladi Zrniću nije se posrećio iskorak iz meditativne eksperimentalne i dokumentarne forme u igrani film. Doduše, predočavajući ekstremnim krupnim planovima (snimatelja Borisa Poljaka) pomaknuto psihološko stanje (možda ratom?) traumatizirana muškog lika (Milivoj Beader), Kap po kap zadržava eksperimentalni pomak, ali i narativno nevješto i do–zla–boga doslovno nudi moguće razloge (ponovno su u igri šprica i igla!).

U drugoj polovici prikazana programa našao se i debitantski Boylift Vanje Turkovića, pričica o apsurdnoj vezanosti mladića za hirovito dizalo, koja izdaleka, ali samo izdaleka, asocira na Dva čovjeka i ormar Romana Polanskog. Dva zagrebačka srednjoškolca, Luka Hrgović i Marin Bušić, ugurala su se u program parodijom poznatih pustolovnih filmova i pokojega klasika (primjerice, Psiho) u Epopeji o bureku, gdje je, kao što se iz naslova naslućuje, burek posve neozbiljno odigrao ulogu glavnog motivatora. Tu se zatekla i jednominutna klupska dosjetka Sasvim obično jutro u dvorištu FKVK Zaprešić, a na kraju i jedini proizvod hrvatske dalekovidnice I galebovi su se smijali Stjepana Hotija, na silu istrgnuta iz serijala Olimpijske priče. Elvis Bošnjak odglumio je dvostrukog splitskog olimpijca Igora Borasku, a Ecija Ojdanić njegovu ženu u neopisivu spoju fikciona-

lizirane obiteljske priče i splitskih stereotipija (s neizostavnim Špirom Guberinom). No, i bez HTV–ova škrta i nesuvisla prinosa, a osobito s njim, kratki igrani film u Hrvata pao je neusporedivo nisko. Kao nikada dosad!

Diana Nenadić