KOLEKCIONIRANJE AVANGARDE

Izložba Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji od 1915. do 1989. godine, Zbirka Marinka Sudca, Galerijski centar Varaždin, 19. ožujka – 10. travnja 2005.

KOLEKCIONIRANJE AVANGARDE

Zacrtana kao moguć (i dostupan) izbor avangardne umjetnosti u regiji, zbirka izaziva niz dodatnih pitanja, dilema i analiza. Najvažnija pitanja zadiru u područje umjetničkopovijesne sistematizacije, ali i u političko–socijalni kontekst umjetnosti. Kako je pak riječ o tipu povijesne izložbe, važni su i odgovori na izazove koje neizbježno ostavlja protok vremena i dijakronijska slika

Kada netko iz vlastita interesa, neovisno da li je riječ o materijalnoj kalkulaciji ili estetskom nagnuću, sakuplja umjetničke radove koji po karakteru, značenju i usmjerenosti nisu dio glavnih umjetničkih sklopova, vrednovanje takve zbirke obično nije prva namjera kritičara. Slučaj sa zbirkom domaće avangardne umjetnosti Marinka Sudca iz Zagreba upravo je takve naravi: kako, zašto, koliko i gdje u ovoj fazi upoznavanja zbirke nadglasavaju pitanja o značenju, profilu i kontekstu, podjednako u njihovu umjetničkom, kulturnom i socijalnom smislu. A da bi se barem okvirno odredio karakter zbirke, nužno je ukazati upravo na te elemente.

Sudčeva zbirka, odnosno onaj dio koji je predstavljen u Varaždinu, sastavljena je od tri, tendencijski povezane, ali akterima i društvenim okvirom odvojene cjeline. Prvu čine radovi protagonista međuratnih avangardi u prvoj Jugoslaviji, drugi niz imena i skupina neoavangardi nakon Drugoga svjetskog rata, a treću nove umjetničke prakse u sedamdesetim i osamdesetim godinama.

OD GECANA DO GATTINA

Kronološki, izložba počinje ranim ekspresionističkim crtežem Vilka Gecana iz 1914. godine (a ne 1915, kako je pogrešno naznačeno), nastavlja se preko dokumenata i radova oko Zenita i njegovih protagonista (Seissel, Ve Poljanski, Petrov), knjiga, crteža, kolaža i montaža beogradskih nadrealista (Ristić, Davičo, Jocić, Tokin, Bor, De Boully), radova studenata Bauhausa (Ivana Tomljenović–Meller, Černigoj) te nadrealističkih ostvarenja Željka Hegedušića i strip–tabli Maurovića do impresivne zbirke kolaža i dekalkomanija Antuna Motike.

Poslijeratne tendencije usredotočene su uglavnom na zagrebačku likovnu scenu s neokonstruktivističkim radovima egzatovaca (Srnec, Rašica, Richter) i luminokinetičkim objektima novotendencijaša (Novak, Vlahović, Bakić), radikalnim enformelom Gattina, Fellera i Jelavića, ranim radovima nekih gorgonaša (Kožarić, Vaništa, Seder, Knifer) te na malo poznate radove dvojice vojvođanskih Mađara (Acs, Pal).

Razdoblje nove umjetničke prakse najzastupljenije je u Sudčevoj zbirci. Bez obzira na poneki nevažniji rad protagonista umjetničkih tendencija iz sedamdesetih i osamdesetih, u cjelini riječ je o vrhunskoj razini zbirke, sa više radova koji čine temelje za razumijevanje te umjetnosti ili su važni sastavni dio u genezi pojedinog opusa. Kolaži, različite intervencije na papiru, elementarne slikarske radnje, fotografije i druga sredstva dokumentiranja umjetničkih akcija čine taj dio zbirke materijalno siromašnim, ali vrijednosno i značenjski itekako bogatim i informacijama ispunjenim segmentom. Kako bi nas nabrajanje imena odvelo u detaljiziranje, primijenimo obrnuti postupak: kad kažemo da nema tek Dimitrijevića, Đorđevića, Martinisa, Vlaste Delimar ili IRWIN–a, gotovo da smo zaključili listu autora koji bi, uz četrdesetak zastupljenih, mogli činiti reprezentativnu zbirku možda najvitalnijeg dijela umjetničkih praksi u bivšoj državi.

UMJETNOST »DRUGE LINIJE«

Zbirka Marinka Sudca okrenuta je, dakle, protagonistima one umjetničke linije koja je nastajala uz glavna strujanja i stilove službene umjetnosti, ili mimo njih bilo da je službenost bila opremljena akademskim izrazima ili bliža modernističkim formacijama. Orijentacija koja nastaje kao svjestan otklon od konvencije bilo koje vrste, bez obzira da li se formira u činu suprotstavljanja glavnoj liniji ili se u samozadovoljnosti autonomne geste ne obazire na okruženje, nego je davno, od njezina najautoritativnijeg tumača i autora koncepcije ove izložbe Ješe Denegrija, imenovana drugom linijom. U tematskom kontekstu umjetničkih orijentacija na prostorima prve i druge Jugoslavije ta se linija iskazuje posve određenim problemskim vrijednostima: više od stilsko–poetičkih ili metodoloških sastavnica nju homogenizira upravo svijest da se u umjetničkoj praksi djeluje višesmjerno, slojevito i lišeno diktata trasiranih pravaca. Razumljivo je da se u društvenoj, kulturnoj, idejnoj i političkoj praksi kakva je postojala u razdobljima najjačih očitovanja te prakse ili u vremenima najsmionijih uzleta (početak dvadesetih, kraj tridesetih, početak pedesetih, šezdesete, rane sedamdesete) ta druga linija često i brzo hladila, ali ne samo da nikada nije nestala nego se nikada nije ni pretvorila u rutinu ili lokalni fenomen eksperimentiranja. Dapače, glavno svojstvo tih umjetničkih tendencija uvijek je bilo istraživanje karaktera umjetnosti, njezinih jezičnih, medijskih i stilskih vrijednosti, izrazita umjetnikova svijest o socijalnom kontekstu, ali i jedna vrst imunosti od geopolitičkih diktata. Ako je u takvu kontekstu umjetničko djelo bilo lišeno nekih apriornih atributa, poput podrazumjevana statusa estetskog predmeta i dominantnih tehničkih modela slikarsko–kiparske unifikacije, onda je razumljivo da je i njegova materijalno–vrijednosna legitimacija ponešto izmijenjena.

POČETAK SAKUPLJANJA …

Prije svega, ta se umjetnost danas još ne sakuplja. Marinko Sudac jedan je od rijetkih kolekcionara avangardne produkcije, a posve sigurno jedini koji je predmet svoje sakupljačke strasti našao na tako, prostorno i vremenski, široku području. Mogli bismo, ne bez doze ironije, dodati: jedini, uključujući i muzejske institucije!

Navikavani na muzeje suvremene umjetnosti kao megaprojekte koji podrazumijevaju i spektakularne izlagačke fetiše, zaboravljamo da siromašne, neutralne umjetničke tvorevine mogu biti važne ne samo u određivanju geneze nekoga umjetnika nego da su takvi, materijalom i tehnikom oskudni, artefakti često i jedini ostvareni oblici. Njihovi minimalni formati, nevažni sadržaji, nemarne i skicozne izvedbe ili diktat jednostavnih činjenica samo su izvanjske oznake za metode, sredstva i tehnike koji u sebi nose sadržaje i poruke umjetnika uronjena u egzistencijalnu zbilju svoga vremena. Niz radova, osobito onih iz razdoblja nove umjetničke prakse sedamdesetih, koji su svakom boljem poznavaocu toga pokreta i znani i iznimno vrijedni, sada je u Sudčevoj zbirci. Kakva joj je sudbina, u ovome trenutku nije ni važno, niti od nje zavisi dalje profiliranje kolekcije. Ako se šuška da bi mogla završiti kao temeljna zbirka planiranoga Galerijskog centra u Varaždinu, onda je sigurno da su postavljeni jaki temelji buduće galerije suvremene umjetnosti.

Zacrtana kao moguć (i dostupan) izbor avangardne umjetnosti u regiji, zbirka izaziva niz dodatnih pitanja, dilema i analiza. Najvažnija pitanja zadiru u područje umjetničkopovijesne sistematizacije, ali i u političko–socijalni kontekst umjetnosti. Kako je pak riječ o tipu povijesne izložbe, važni su i odgovori na izazove koje neizbježno ostavlja protok vremena i dijakronijska slika. U tom kontekstu i statičnost i za sva vremena određenu vrijednost umjetničkih sadržaja zbirke valja dovesti pod sumnju. Uostalom, i okolina i povijesni stratus iz kojega proizlaze podložni su novim pogledima i vrednovanjima.

Budući da su krhkost, privremenost, rudimentarnost, prevlast ideje, a ne materijala, zapravo strukturalne odlike, ti papiri, fotografije i koncepti postaju presudni ne samo za definiciju individualnog umjetničkog koncepta nego i za odčitavanje šire socijalne, političke i kulturne stratigrafije.

… DO SUSTAVNA UDOMLJAVANJA ZBIRKE?

Ako se, slijedom obećanja koje smo čuli u Varaždinu, ostvari galerijsko udomljavanje Sudčeve zbirke, ono sigurno neće biti moguće u obliku klasična postava umjetničke zbirke. Toliko je, naime, različitih hibridnih formi, vremenski i prostorno heterogenih te kontekstualno određenih radova da je ponegdje potrebno novo iščitavanje tih umjetničkih predmeta, pa i njihovo repozicioniranje na vrijednosnoj mapi, a svakako problematiziranje rezultata koji su iznikli iz olako prihvaćena, logocentričnog zaključka o umjetničkom napredovanju. Posljednje će biti nužno i s obzirom na teorijske diskurse gdje se dosadašnja slika o konkretnoj umjetničkoj pojavi može gledati iz bitno drukčijeg rakursa nego je do sada promatrana. Jednu od takvih dilema postavio je i Feđa Vukić u kataloškom tekstu, gdje se sadržaj Sudčeve zbirke razmatra na osnovi pitanja o vrijednostima modernizma na modernizacijskim rubovima. Imajući na umu Karamanovu tezu o umjetnosti provincije, granice i periferije, Vukić se o rubnim posebnostima pita ne samo u stilskom i poetičkom nego i u teritorijalno–povijesnom smislu. To znači da njega zanimaju posebnosti u smislu otklona od glavne megastrukture modernizma kao i posebnosti modernizma na krajnjim obodima modernističke matice. Stoga je pozicija poslijeratnih neoavangardnih pokreta i tendencija na teritoriju bivše Jugoslavije iznimno zanimljiva za dalju interpretaciju i kontekstualizaciju: njihov hibridni karakter, pozicija države koja je imala otvorene granice te toleriranje, pa u određenim političkim trenucima i pragmatično protežiranje neoavangarde i postavangarde, iskustva su koja nisu postojala na ostalim rubovima modernizacije. Zbirka Marinka Sudca idealna je za takva razmatranja, ali i povod za usvajanje nove interpretativne optike za cjelokupnu noviju umjetnost na ovim prostorima.

Marijan Špoljar