JEDAN OBLAK

U autobusu za Zagreb, na ljupkoj usputnoj postaji, nešto manjoj od sama mjestanca, uđe često sitni čovječuljak i sjedne na jedno od prvih mjesta, jednako preveliko za njega kao i sva druga, ali uvijek sprijeda, dakle ispred mene. Tako sam imao vremena da ga,

onako dok sjedi slijeva ili zdesna, dobro promotrim i osnovano smjestim usred korica nekolikih antologija hrvatskog pjesništva, gdje se — opjevan kao mali čovjek u pjesmi Stanka Juriše — očito skrio nakon afere s nekom raspuštenicom. U mojoj priči on je upravo odanle izišao, davno se odljubivši i spustivši na zemlju, po kojoj povremeno putuje ravnajući se kao i svaki umirovljenik pritom uglavnom zdravstvenim razlozima. A i izgledao je zapravo dosta trošno, upravo lomno na nekim dijelovima tijela, gdje kao da su ga skraćivali zahvatima, kao kad se kod prevelikih mjera prave ušici na tkanini. Krhak posvuda, samo ga je prividno bilo u širinu, jer mu je nedostajalo visine, baš kao da je i svojom tvorbom trebao udovoljavati predodžbi o maloj volji. Glas je međutim ostao kao ono u pjesmi, tanak i visok, ali sad je takav bio i vrat, jedini izduženi dio njegova nekako smežurana tijela. Selenitno tanak i visok, nosio je dosta široku glavu kao s filmskog platna iz kakve iluzije o mjesečevu čovjeku. Na njoj bi u naznakama bilo crta neke odrešitosti oko nosa i brade, da nije lanena vlasišta i sveg ostalog umanjenog u pojavnome. Zato se i činilo istodobno nalik čak nekolicini negdje već viđenih ljudi iz života ili s filma, oblikovan nekako više tipski negoli karakterski. I zato se i moglo zaključiti ono o jednom jedinom jakom iskoraku u životu, kojem je sve ranije ili kasnije ostajalo dužno da se naposljetku i sam smanjio. Zar u onaj ogledni i zato reliktni korak nije moguće uračunati i redoviti uskok na prva vrata, dok je suvozač ostajao na mjestu, a vozač za ulazak otvarao srednja? Mali čovjek je u pravilu sjedao uz prolaz.

Svega sam jednom stigao biti od koristi tom sitnom gospodinu, pa je on to u učtivom nastupu bio prihvatio, ali kao izgovor za dulji razgovor, čiji sadržaj više točno ne pamtim, ali mislim da je između Knina i Korenice mogao biti samo politički. Premda i na atmosfersko zlo u našim krajevima čovjek ima najviše razloga pomisliti baš na ovom dugom odsječku dosadnog zemljopisa, čak i za kakva mjernika. Taj je predio forsirane cestogradnje od prije rata ispao svoj vlastiti signifikat, pravo bespuće, skica za svijet bez čovjeka, ružni kliše neuspješna tvorca.

Samo cesta onuda hoće, jer Bosnom ne može, a zapadnije sve donedavno nije smjela. Jedina je ona neko zajedništvo kraja, koji nije dokučiv kao krajolik, nego nedokučiv kao kakav metafizički prostor razora i nesreće. Ni pravi grad, ni prava priroda — ništa tu ne spaja; ovo je krajolik smutljive distance, dio nečega teško spoznatljiva. I ono malo nespaljenih i neporušenih kuća uz put čude putnika ne manje od onih drugih, čitavih. Krajevi nesreće i patnje mog raseljenog i onog drugog, naseljenog naroda: to je Krajina, pa ne čudi što tamo više nego drugdje čovjeku na pamet padaju i sva ostala, elementarna zla, zemna i podzemna i ona u oblacima, što na jednak način snađu onaj nejednaki svijet. Njegova svekolika dvojbenost mislim da bi privukla nokturnoga Wernera Herzoga (alias Stipetića) — literata i filmaša — da prepozna ove krajeve i kao svoje, a pogotovo svojih Aguirrea, Nosferatua, Fitzcarralda!

Čovječuljak ispred mene to ne spoznaje, ali bolje osjeća. Vidim to svaki put kad mu se glava nađe ponad prolaza, gledam promjene u sustavu kože i oblivenosti bojom — od tamnosive do svijetlocrvene. To gledanje u potiljak dodatno bi ga smelo, ali nisam ništa nepristojniji od nekoga tko naprosto zuri u filmsko platno. Zato ja ne gledam kasetni film, dok se pomalo i dugo noća u autobusu. Na šoferovo naglo ukinuće valcera Ruže s juga Straussa mlađeg — u zamjenu za notorni narodni radio njemu notorni honkonški razbijački film nama — čovu-

ljak je naprasto skladno propao u sjedištu.

Dio njegova unutrašnjeg duhovnog krajolika urušio se, i to je bilo naknadno zlo, pogotovo radi osovljavanja vanjskog, sve do sprege s nebom. Odostrag sam čitao misao o velikom smislu povratka. Tegobno je putovati; samo je pisati o putovanjima lako — poslao sam poruku naslućenom telepatu. Očekivao sam da mi na isti način odgovori, otprilike kako je put samo onome bijeg, tko želi otići, a ne stići. No čovjekovu pozornost u tom trenutku nisu zaokupljale velike ružne stvari, ni rat ni potres; toliko je i kao u pjesmi bio u stanju uzlebdjeti, zanijemio od okuka, vrtnji, zabludnih vraćanja, okretanja, skretanja, stalne izmjene prizora vani, sve te neprestane promjene, u kojoj je — uz tranzitni smisao puta, bez usputnosti — jedina stalnost bio ravni let muhe u autobusnoj gravitaciji. A jedan oblak kao putokaz za Plješivicu sve je to još pogoršao. — Od stalnoga desnog pa lijevog zanošenja nije se ni meni dalo ni čitati ni razmišljati, a nastupile su bile i neke želučane navale, protiv čega se svega moglo ispraviti sjedalo te preko svih neravnina netremice gledati naprijed — ili zaspati.

Isti onaj oblak od Knina — samo ne više bijel, već rumen — jedan jedini i neiskaziva oblika, više je sličio svemu drugome negoli kišnom spremniku. Čovjek se mogao prije zakleti u sve što ta pojava nije negoli što jest. Mom budnom jadovanu naudila je u najvećoj mjeri. Podsjećala ga je na nakovanj, malo uleknut sa zapadne strane. No oblik je isto tako mogao biti i predmet odbačen uz plot, zadnji od sabitih plastova na uzvisini, zatim natučeni kontejner ostavljen podaleko od ceste, a isto tako i nepoznato vojno oruđe zaostalo iza rata, ali i kakva klimatska anegdota, prirodni hir od razvoja na niskom horizontu, nešto kao alegorija zemaljskog ili ljudskog zla — ili čak ljutice iz obiju domena... Gdje je isti zakon za ljude kao i za stvari, možda je i isti determinizam za prirodni nered kao i za društveni? Drastika umjesto tragike — zar to danas nije zakon od meteorologije pa do skupne čovjekove sudbine?

Onaj prostor nije u meni izazivao nikakva misaona zavođenja, ali je u sprezi s oblakom kao moždanim generatorom pogubno djelovao na mog i našeg jadovana. Znao sam da prije sveg ostalog moram u trećoj, zadnjoj sali kupiti krušnu pogaču — najbolju na svijetu — zato sam požurio na odmorištu Macoli. Tek poslije su mi rekli da je mladi gospodin jedva izašao iz autobusa. Jedino sam stigao vidjeti, pa mogu posvjedočiti, da je onaj oblak ili oblik, legavši nad Plješivicom, izgledao gadno u nijemoj munjevinskoj iluminaciji. Eto kome ili čemu je bio nalik: svom dvojniku, pojavi otprije jedno pola godine, u siječnju, točno na istome mjestu, premda su ga tad proizvele sasvim drukčije, zimske okolnosti! Nesingularan, već viđen, izazvan prije mjesnom nego vremenskom uzročitošću, oblik ili oblak nije se posljednjih sati bio pomaknuo sa svoga zračnog mjesta, samo je narastao, dakako neovisno o brzini kojom mu se približavao autobus. Autobus, koji ulijeće u cirkus, gdje ga se ništa ne boji. Jer bilo je to kao u najvećem cirkusu, gdje šator ne raste od broja posjetilaca, nego se pojedinac smanjuje od sveg onog unutrašnjeg kuljanja i vrenja. Oblak je i rastao sam sobom, implodirao sobom, izvrtao se u sebi kao jak vrutak u dubokoj vodi, gdje vruljanje ostaje na istome mjestu, ali mijenja površinu oko sebe. I nema broda koji će mu se približiti. Bio je oblik poludio u zadanosti svoje forme, a kiše niotkuda da ga razriješi, rastereti. Bijele munje oslikavale su ga iznutra tisućama kapilara, bez ijednoga groma. Bilo je kao da se neko zavjereničko stručno bratstvo nadnijelo nad monitor s mikroskopski uvećanom snimkom uzorka životinjskog mozga, kako bi iz blizine bilo vidljivo nešto, što je bilo neshvatljivo iz daljine. Uto žilice zaslijepe svu krajinu dodatnom bjelinom, našto nesta svjetla na desetke kilometara uokrug.

Ne samo što u restoranu nije kupljen kruh, nisu iznijete ni one zanosne porcije punjene paprike, janjetine, kao ni telećeg paprikaša, juhe se nisu stigle proliti, kiselo mlijeko izbacilo je neravninu od skorupa. Prije nego su iznijeli lojanice, našli žigice, učas se izgubio u onome mraku ispunjeni medvjed s vukom, a skupa s lisicom i risom, kao da su odjednom oživjeli, izletjeli su kroz široka vrata između prve i druge sale. Jer, ugašenih duplji i bez krijesa, nije ih se više vidjelo. Sve to nisko zemstvo — a ne samo zečje — uteklo je i postalo dijelom noćne Like. A kuće su u mraku i za ljude izgubile svaki smisao, dok su vani bar farovi stvarali neku perspektivu. Jer sam mrak bolio je oči od učestala paljenja munja. Ni kap ljetne kiše, ni tutanj groma! To mi netko od stručnjaka mora još objasniti.

Takva kumulacija bez raspleta, a puna vrpoljenja, bila je pomalo teatralna, nikako dramska, već prije od nekog suvišnog epskog trajanja, čak nelagodna, a svakako nepraktična. Ali nije bilo mjesta strahu! Naprotiv, grupimice kao da se razmišljalo: svrha pauze jednostavno nije u napetosti, nego u lagodi i okrepi, a ovaj put to se izjalovilo. Idemo dalje. No što je spremao moj čovječuljak s povratnom kartom za Zagreb? A vozači kao vozači: svojim ustajanjem daju znak, uvijek i svugdje, pa i u najprostranijem lokalu. Njih treba gledati kao glumce na sceni. To nisu uloge s mnogo riječi, više gestovne. Ali razumljive su: izgubilo se mnogo vremena. Pogon na kotačima bar ima svoju struju, a i vozit će se brže dok je cesta suha. Je li mali putnik vidio velike vozače? — Sažimam: niti je došla kiša, a kamoli potop, niti je autobus Noina arka, nego je istina jedino da smo izgubili našeg čovuljka. Da nije dramatizirao ondje, gdje drami — kako smo vidjeli — nije bilo mjesta? Da li se izgubio, sakrio ili naprosto ostao? Za ovakve noći nije smjelo biti suvišna čovjeka na cesti. Već je naš vozač bio pronašao ugibalište da se vrati i pokupi ga, kad se za logičniji rasplet pobrinuo suvozač, mobitelom nazvavši svog druga sa suprotne rute i kola parkiranih do naših. Da nije izgubljeni putnik ušao u autobus istog poduzeća i izgleda, umjesto u isti autobus? Radost je bila kratka, kad je stigao odgovor da je tako i da se putnik vozi prema jugu.

Za vozača je slučaj dakle bio riješen. Ostalo je pitanje, zašto se netko vozi

onamo, otkuda je stigao. Bježati u poetski međuprostor, odlaziti da se ne dođe...

Stvarati naviku na promjenu — nije li to kao tražiti svjetlo u mraku, mrak u svjetlu? Uto su se Plitvice u brzom prolazu zasvijetlile od ukopčane struje: jedincati božićni bor u nevrijeme, u nevremenu.