Izazovni prvenac

Izazovni prvenac

U ulozi kćeri Julije Natalija Đorđević dobiva prigodu predstaviti se kao, starinski rečeno, moćna karakterna glumica, sposobna iskazati i izazvati osjećaje, iza izvanjske krhkosti dati naslutiti izvornu snagu

Poput knjiga, i kazališne predstave međusobno razgovaraju. »Ovo me podsjeća na Staklenu menažeriju«, reče netko na izlazu iz polukružne dvorane Teatra ITD nakon premijere drame Dirigent mlade autorice Dore Delbianco (koju je napisala prije svojih dviju komedija Motel Mrak i Prokleti ne idu na Bali, od kojih je prva na repertoaru zagrebačke Komedije, druga HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.) »Mene na Vašar snova«, odvratih. Tako su se dvojica autora prethodnih naraštaja, Amerikanac Tennessee Williams (1914) i Hrvat Marijan Matković (1915) susreli u djelu mlade dramatičarke Dore Delbianco (1980) podupirući je u povratku obiteljske drame na kazališnu scenu. Prvomu je Dora Delbianco bliska po suptilnosti psihološkog poniranja u odnose među likovima i poetičnu ugođaju radnje, drugomu tematiziranjem životne laži kao jedine mogućnosti opstanka u kriznim vremenima, koja se nepogrešivo prepoznaju kao danas i ovdje.

LJUBITI I UNIŠTAVATI

»Vašar snova jest…odraz građanskog društva u novim prilikama, kad se oni koji su ukorijenjeni u starom nastoje snaći u novom…Adaptacija je polovična i redovno bolna, a konačni rezultat negativan. Na to upućuje i sam naslov, koji hoće reći da pritisnuti stvarnošću ovi ljudi bježe u carstvo iluzija, zanoseći se nadama koje se nikad ne će ostvariti. Varajući sebe i druge, oni se hrane svojom životnom laži. To je njihova biološka obrana.« Tako je Ivo Hergešić pisao o Matkovićevu Vašaru snova u režiji Mladena Škiljana 1958. u DK Gavella.

U Dore Delbianco ovisnici o životnoj laži jednako žarko ljube i strasno uništavaju jedni druge. Nigdje se izričito ne otkriva odakle dolaze i što je razlog njihova pada, ali nema dvojbe da su sada tu pokraj nas i u nama, suočeni s najvećom bijedom i bezizlaznošću, u kući bez prozora koji bi otvorio neki vidik. Njih troje, jedno pored drugoga, idu svatko putem svojih snova, mati u morbidne razgovore s ocem, koji je umro prije sedam godina, kći zlatnih ruku, koja šije dan i noć da bi obitelj preživjela, sve svoje nade polaže u bratovu umjetničku karijeru, a izgubljeni sin, koji tone u dugove i alkohol, želi usrećiti njih dvije, vještim lažima dinamično hraneći lažne nade.

Izvanjske okolnosti posve su današnje, sirenski zov prividnoga glamoura, prijetnje utjerivača dugova, revolver nabavljen za možebitnu samoobranu, uporabljen za samoubojstvo. Brat i sestra stalno se bore za majčinu naklonost, ona voli sina i podnosi kćer, nitko joj ne može razbiti iluzije. Tu je i prijetnja izvanjskoga svijeta u liku Gospodina u crnom, kućevlasnika koji dolazi naplatiti dug i zatvoriti preživjeloj svaki vidik osim u sve dublji pad.

PREMIJERA, A NE PRAIZVEDBA

Kazališna cedulja Teatra ITD nije baš precizna, kada premijeru od 16. travnja 2005. naziva praizvedbom, jer je drama Dirigent prvi put izvedena 2. travnja 2005. u sklopu smotre kazališnih amatera zagrebačke županije, gdje je s njom nastupilo troje mladih glumaca Zelinskog amaterskog kazališta (ZAmKa) u režiji priznatoga glumca Božidara Smiljanića. Tako smo u kratku razdoblju mogli vidjeti dva jednako opravdana načina pristupa tom nadasve zanimljivom dramskom prvencu. Najkraće rečeno, redatelj Jasmin Novljaković u polukružnoj dvorani Teatra ITD djeluje dodavanjem, a Božidar Smiljanić oduzimanjem.

Prvi priziva odbljeske odbljesaka scenskoga realizma, pa i naturalizma, gdje se za večeru nudi neka prava kaša, koja doduše ne miriše kao nekoć pržena jaja u Pinterovu Ljubavniku, u kući na kat scenografkinje Dinke Jeričević, što asocira na onu u kojoj se u Zagrebu zbivao Grumov Događaj u mjestu Gogi, a svatko od aktera otkriva i osobine nepredviđene tekstom, sin rado kuha, majku smiruje mlijeko, kći (pomaže joj kostimografkinja Đurđa Janeš) uživa paradirati u svečanoj opravi, nastojeći nizom detalja predočiti ambijent svakodnevice tzv. srednje klase u nestajanju. Drugi pak, Božidar Smiljanić, radikalnom redukcijom na čistu operaciju riječi, na minimalistički koncertni sažetak u kojem njih troje u crnini s trima crnim stolcima i trima praznim stalcima za note izvode usporedni niz unutrašnjih monologa koji se izravno ne dodiruju. Jedina zajednička crta između dviju posve različitih izvedba (u Teatru ITD središnji je lik majka, a najaktivniji kći, u Zelini to je naslovni junak, koji jest potencijalni umjetnik) svodi se na njihovo uzajamno nedodirivanje, potpunu okruženost samoćom.

Oba redatelja dodjeljuju im zasebne prostore, Novljaković sobičak s deskriptivnim detaljima, Smiljanić stolac za ispovijedanje. A što je najvažnije, u objema izvedbama drama moćno zaokuplja pozornost publike. Utjerivač dugova, odnosno Gospodin u crnom, na kraju Smiljanićeve režije javlja se samo glasom što prijetnju čini još jezivijom. Svaka od dviju izvedbi ima prednosti i nedostataka, zagrebačkoj prijeti razlivenost, zelinskoj nedorečenost.

RAZLOZI ZA SLAVLJE

U ulozi kćeri Julije Natalija Đorđević u Teatru ITD dobiva prigodu predstaviti se kao, starinski rečeno, moćna karakterna glumica, sposobna iskazati i izazvati osjećaje, iza izvanjske krhkosti dati naslutiti izvornu snagu. Sve što je najplošnije napisanoj ulozi majke, posve okrenute drugoj obali, autorica uskratila, Helena Buljan nadoknađivala je osobnošću iskusne glumice. Mladi Nikša Marinović kao Bartol nije u Novljakovićevoj režiji ni pokušao odigrati osujećena umjetnika, nego je jednostavno predstavio mladića željna životnih radosti i sklona tragičnom zavaravanju sebe i drugih, tako da je, tako simpatično površan, izazivao pitanje zašto u njega uopće vjeruju. Epizodu Gospodina u crnom uvjerljivo je skicirao Edi Jertec. Koncertna u Smiljanića, scenski funkcionalna i prilagodljiva Mate Matišića u Teatru ITD, glazba zauzima vidno mjesto u obje predstave.

Pljesak je u obama slučajevima trajao dovoljno dugo da nakon glumaca svi sudionici iziđu na pozornicu. A gdje je autorica? — zapitah u Teatru ITD. Zar ne znate? Bila je donedavno tu. Upravo je rodila dijete. Nastavih znatiželjno: kojega roda? Mislim, curicu. Dakle, dvostruka čestitka. Ako se uzme u obzir i profesionalno režirana amaterska praizvedba iz Zeline, koju bi vrijedilo pozvati na gostovanje u Teatar ITD — onda trostruka.

Marija Grgičević