Inferiorni miks

Inferiorni miks

Iako daleko od toga da je neinteligentan ili prosječan, Prevoditeljica je ipak djelo koje se isuviše trudi prezentirati se vrhunskim, a takve se nepoštene namjere vide

Film reklamiran kao prvi film snimljen unutar prostorija UN-a, zapravo je nedostatan politički triler s nepotrebnim melodramatskim distrakcijama. Ta kvazi-romantična razvodnjavanja oduzimaju mu na intelektualno-političkoj sirovosti, baš kao i kompaktnosti; no nepažljivijem se gledatelju može učiniti boljim i značenjem bremenitijim no što uistinu jest. Tome je tako u prvome redu zbog sigurne redateljske ruke Sydneya Pollacka; svojevrsne staromodne krepkosti i preglednosti koju nedvojbeno posjeduje, a kakva je krasila klasični film; tema kojima barata (potencijalno eksplozivne političke situacije, tendencije ka mirnim rješenjima putem dijaloga); konciznosti pri generiranju političkog klimaksa; zrele glume kako dviju velikih i moćnih zvijezda Seana Penna i Nicole Kidman, tako i zanimljivih sporednih aktera poput Yvana Attala i Earla Camerona; ponekih upečatljivih scena (nenametljiva, opipljivom opasnošću nabijena i vrlo konkretna uvodna; krupnim planovima obojena i napeta prevoditeljičina prevođenja; ili ona opće hvaljena u autobusu).

Iako daleko od toga da je neinteligentan ili prosječan, Prevoditeljica je ipak djelo koje se isuviše trudi prezentirati se vrhunskim, a takve se nepoštene namjere vide — njegova ga nametljivost svrstava u kategoriju kakva se najlakše definira kao promišljen komercijalni paket, no koji će privući uistinu široku publiku, najrazličitijih profila. Krene li ga se pak raščlanjivati već tijekom gledanja, sirova strast uvoda brzo se rasplinjuje i slutnja čistog, beskompromisnog filma brzo tone u komercijalnim okovima emotivnih krešenda, a koji su izrodili barem jednu scenu viška s repetiranim neiskrenim patetičnostima unutar navodno političkog, a uistinu i predugog filma. Sve se ove šminkerske fraze pronalaze i u tezičnom političkom motivu o regionalnim tiranima i globalnom terorizmu, prezentiranom u obliku fiktivne države pogođene građanskim nemirima Matobo (asocijacija na Zimbabwe) s diktatorom Zuwanijem (očigledni Mugabe), koji vlada brutalnošću koju opravdava kao jedinu prihvatljivu mjeru u borbi protiv terorizma. Sve to zvuči itekako poznato; suptilno rezonantno i primjenjivo i šire od afričkih država. Stoga je prava šteta da se i ovdje nije pojavio kakav čvrsti i odlučni Tsvangirai i doslovno razotkrio lažni i filmovima iz sedamdesetih (na koje se očito naslanja) ipak inferiorni miks politike i suspensea.

Katarina Marić