Gusto tkanje

Gusto tkanje

Inatovi Krugovi ponovili su esenciju kvalitetne kazališne alternative, i zapravo pretvorili taj pojam u žanrovsku odrednicu teatarskoga posvećenja

Glas preživjele hrvatske kazališne alternative, dubrovačkoga Lera, čakovečkog Pinkleca, sisačke Daske, zagrebačkoga jedinstvenog Indoša i pulskog Kazališta Dr. Inat, onih koji su probijali institucionalne kazališne tišine onoga što danas kolektivna memorija zove boljom kazališnom prošlošću, ipak nije zamro iako se rijetko čuje. Često radeći i iz inata, nesklonom vremenu unatoč, koje Daski, primjerice, oduzima i dotaciju i prostor, dok Inatov međunarodni festival PUF dotira sramotno malim iznosom, te žive relikvije ne odstupaju od radom, a ne funkcijom ili institucijom, stečenih pozicija i vlastitih poetika. Upravo je zato, pred ne baš brojnom publikom u zagrebačkoj Tvornici, Inat odigrao svoju najnoviju produkciju naslova Krugovi, premijerno izvedenu početkom godine u Istarskom narodnom kazalištu, s kojim ih inače spaja samo svjetonazorna opreka. Prema ideji i u režiji umjetničkog voditelja Inata Branka Sušca, Krugovi su na trenutke bizarna konstrukcija naizgled nepovezanih asocijativnih slika, nastalih na temelju ponekad i odveć jednostavnih prijenosa značenja ili čak i upravo banalnih dosjetki na razini svakodnevnoga vica. No, čini se da je upravo takav dojam i ono što se htjelo postići, jer predstava je odmak od Inatove ratne trilogije, koja je završila iznimno uspješno, barem kad se pobroje sva njezina međunarodna gostovanja, naslovom I cvrčci su utihnuli. Krugovi, naprotiv, sagledavaju svakodnevicu tranzicijom poharane zbilje, očaranosti uspjehom, od materijalnog do sportskog, koji je redovito katarzičan upravo na onim prostorima koji se u svakom drugom smislu ničemu boljem ne mogu nadati. Vjerni vlastitu izrazu, kaljenu dvadesetogodišnjim radom, Inatovi Krugovi ponovili su esenciju kvalitetne kazališne alternative, i zapravo pretvorili taj, u sadašnjem vremenu segregacijski pojam, u žanrovsku odrednicu ili termin koji najbolje opisuje tipologiju ovakve vrste teatarskog posvećenja. Formula takve vrste uspjeha mogla bi glasiti i ovako: riječ je o predstavama sitnoga tiska, ali relativno jednostavne sintakse, gdje su ukomponirana značenja dostupna i u kulturološkom smislu temeljna. Drugim riječima, Inat iz referencijalnosti općenita tipa gradi predstavu gusta tkanja koja odzvanja osobnom autorskom porukom. Najbolji je primjer za to, pored korištenja i previše prepoznatljivih skladbi kao što su My Way ili Tomorrow belongs to me, i svojevrstan vrhunac inače neverbalne predstave, kad snimljeni glas govornog automata donedavnog monopolista u domaćoj telefoniji jednostavnim prijenosom značenja poruke To su bile sve opcije, zatvori i posljednji Inatov krug. Smrt diznijevskih likova, s kojima se izvođači ritualno identificiraju čak i kad ih pokušaju skinuti s leđa i uništiti, ili oživotvorena metafora življenja preko doslovne vezanosti za zahodsku školjku, tek su dijelovi mozaika koji pažljivom gledatelju nudi Inat. Pored Šandora Slackog, neupitne Inatove legende i glavnog ili barem najvažnijeg glumca u svim produkcijama, Krugove predstavljaju Iva Đorđević, Petra Rajh i David Belas, očito zagriženi i čvrsto uvjereni u ono što rade. Predanost tako ponekad i izbije iz konteksta, samo kako bi, na nultom polju izvedbe, pokazala da je jedna od bitnih razlika između profesionalaca i alternativaca, barem u Inatovu slučaju, upravo ona koju razlikuju sintagme živjeti za kazalište i živjeti od kazališta. Iako Krugovi ponekad, zbog namjerno oskudne pozorničke opreme ili kostima Marine Štembergar, nalikuju crno–bijelim fotografijama kazališne avangarde proteklih razdoblja, Inatova je poruka i ovaj put upućena sadašnjem gledatelju, onom zapetljanom u istu gustu mrežu nametnutog iz koje se izvođačke figure ne uspijevaju spasiti. Humor, koji Inat koristi s mjerom, tu tek kratko pomaže.

Igor Ružić