EUROPSKA TRAŽENJA

EUROPSKA TRAŽENJA

Slovenski film Ruševine Janeza Burgera temu potrage razvija na jednoj od vrlo općih razina, onoj potrage za što savršenijim umjetničkim postignućem. Za Hrvate je zanimljivo da protagonista, samoživa kazališnog redatelja, glumi Darko Rundek

S nadimkom barokna Firenca Lecce, grad na samu jugu Italije, u središtu potpetice talijanske čizme, šest je godina mjesto održavanja Festivala europskoga filma, koji, na tipično talijanski, uvelike improvizatorski, ali šarmantan način vodi mladi direktor Alberto La Monica, uz svesrdnu pomoć članova obitelji. I ne samo zbog iznimno pripravljana mlijeka s kavom (latte machiatto), karakteristična za Italiju bez obzira na regije, a koji bi i hrvatski ugostitelji mogli jednom staviti na repertoar svoje ponude toplih napitaka, Lecce je iznimno ugodan grad, kako za one koji vole shopping, one koji uživaju u kićenim povijesnim građevinama, a naposljetku i, barem jedan tjedan u godini, za one koji vole pogledati poneki europski film koji se ne uklapa u paradigme komercijalnih odgovora Hollywoodu.

Tijekom festivala talijanski je nacionalni sindikat filmskih kritičara održao prilično besmislen okrugli stol o identitetu europskoga filma. Taj skup, uza svu talijansku retoričnost, nije otkrio nikakve nove vidike, ali ga je zanimljivo supostaviti filmovima u konkurenciji, njih ukupno deset (relativno malen broj tih filmova imao je za posljedicu dosta slobodna vremena, koje se moglo ne samo ugodno nego i pametno iskoristiti, tako primjerice i gledanjem nekih drugih filmova, onih u popratnim programima, o čemu nešto više na kraju teksta).

OBITELJSKE POTRAGE

Gotovo svi filmovi u natjecateljskom dijelu programa tematizirali su, barem implicitno, određeni tip potrage, traženja. Taj uvid nipošto nije revolucionarno otkriće koje bi ukazalo na jedinstveni identitet europskog filma, ne samo jer je riječ o malom uzorku, ili o sagledavanju spomenutog motiva na najširi mogući način, već i stoga što je traženje jedan od univerzalnih motiva u povijesti filma, bez obzira na granice nacionalnih kinematografija. Ipak, čini se zanimljivim, ili barem opisno–analitički pogodnim osvrnuti se na natjecateljski program festivala prateći taj motiv.

Obiteljska potraga tema je mađarskoga filma Čuvane tajne (Mélyen őrzött titkok) drugoga cjelovečernjeg filma redateljice Zsuzse Boszormény. Ta je priča o trudnoj osamnaestogodišnjakinji koja, napustivši sirotište, odluči dijete prodati bogatim usvojiteljima, a istodobno krene u potragu za majkom, usprkos zanimljivu početku, koji asocira na tematski slične filmove Márte Mészáros, vrlo brzo skrenula u smjeru sapunice, s potpuno suvišnim kriminalističkim podzapletom. I makedonski film Kako sam ubila sveca (Kako ubiv svetec), prvenac redateljice Teone Strugar Mitevske, također za protagonista uzima mladu ženu, u ovom slučaju dvadesetpetogodišnjakinju koja se nakratko vraća iz SAD, da bi došla do petogodišnje kćeri, koja od rođenja živi s ocem, američkim diplomatom u Makedoniji. Redateljica je tu intimističku priču preplela s političkim sadržajem, makedonskim reakcijama na albanski ustanak i prisutnost NATO–a u zemlji, sadržajem koji je uvelike strukturiran motivima krijumčarenja oružja i terorizma. Iako je spomenuto prepletanje sporadično mehaničko, politička se problematika zrcali u individualnim sudbinama i odnosima, motiv obiteljske potrage proširen je s konkretnog i na duhovni prostor prikazom putovanja i ponovnog zbližavanja sestre i brata, dok je otvorenim, a dijelom i tragičnim, završetkom izbjegnuta suvišna melodramatičnost kojoj se film u nekoliko navrata nije uspio othrvati.

VUK I FRANKENSTEIN

Obiteljske su potrage, u nešto širem smislu, onom traženja obiteljske ravnoteže teme talijanskog filma Ti mora da si vuk (Tu devi essere il lupo), prvijenca redatelja Vittorija Moronija, kao i ruskoga Moj polubrat Frankenštajn (Moj polbrat Frankenstein) Valerija Todorovskoga. U prvome se majka, za koju petnaestogodišnja kći misli da je mrtva, vraća da je vidi, ali do konačnog susreta ipak ne dolazi. Ipak, u središtu je narativnog interesa preispitivanje odnosa kćeri i njoj dotad potpuno posvećena oca, a takva je fabula oblikovana poprilično suptilnim, diskretnim stilom u kojem uokvirivanje radnje scenama lutkarske predstave kao metafore glavne priče funkcionira kao jedini izraziti, i vrlo efektan, retorički otklon. Ruski pak film, nagrađen Grand Prixom međunarodnog žirija (Zlatna maslina), slično tematizira pojavu obiteljskog stranca, u ovom slučaju sina, ali je povezuje s motivom ratnih trauma, čime se djelo povezuje sa skupinom onih djela s festivala koji su se izrazitije doticali politike.

Uz spomenuti Kako sam ubila sveca takav je još i britanski Yasmin Kennyja Glennana, film u tradiciji britanskog socijalnog (i angažiranog) realizma, s očitim uzorom u postupku Kena Loacha, o mladoj europeiziranoj Pakistanki u Yorkshiru, koja nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. prolazi kroz kulturnu i osobnu preobrazbu. Preobražava se i mladi protagonist poljskoga filma Simetrija (Symetria) Konrada Niewolskoga, student koji završivši nevin u zatvoru naposljetku žrtvuje slobodu sudjelovanjem u ubojstvu jednog od sudrugova iz ćelije, pedofila koji bi trebao biti oslobođen. Slovenski pak film Ruševine Janeza Burgera temu potrage razvija na jednoj od vrlo općih razina, onoj potrage za što savršenijim umjetničkim postignućem. Za Hrvate zanimljiva bi mogla biti i činjenica da protagonista, samoživa kazališnog redatelja, glumi Darko Rundek, a film se, usprkos povremenim kliznućima u banalni verbalizam, odlikuje s nekoliko efektno orkestriranih scena, bilo mizanscenski kao u slučaju uvodne (koktela) ili montažno kakva je pretposljednja (kazališne predstave).

MELODRAMATIKA I DEKONSTRUKCIJA

Naposljetku, neki su filmovi temu potrage doveli do krajnjih granica, metaforičkih i konkretnih. Islandskom Nicelandu Fridrika Thora Fridrikssona protagonist je mentalno hendikepirani mladić koji kreće u doslovnu potragu za smislom života (što ga dovodi do medijski proklamirana gurua), dok u španjolskoj Veljači (Febrer) Silvie Quer junak pregledava i pretražuje videovrpce na kojima je njegova preminula bivša djevojka dokumentirala čitav svoj život (tako i trenutke s njim). Iako takvu tematsku intrigantnost uglavnom prati i formalna razrađenost, oba filma ne uspijevaju otkloniti slabosti pri kraju, prvi melodramatsku deklarativnost, a drugi odustajanje od potpuna dekonstruiranja svoga filmskog svijeta, iako je taj sporadično predstavljan kao posve iluzoran i nestabilan.

Stoga je u smislu sadržajno–formalne ravnoteže daleko najuspjeliji film Pala (Krisana) njemačkoga redatelja Freda Kelemena, a snimljen u Latviji (na latvijskom i ruskom), koji je dobio nagradu FIPRESCI–jeva žirija. Protagonist filma (inače arhivist) traži ženu za koju misli da je pala s mosta, pad koji on sam nije spriječio. Ta mu potraga ubrzo postaje opsesija, zapravo jedini smisao života. Dok on pokušava skupljajući informacije o njoj, uključujući i fotografije, ne samo rekonstruirati nego i oživiti njezin život, u ironičnom je obratu na kraju nalazi živu i zdravu, a nakon što je u međuvremenu do samoubojstva doveo njezina bivšeg ljubavnika. Kelemen je (ujedno i snimatelj) film snimio u crno–bijeloj tehnici, kojom je još više, supostavljanjem i izmjenom svjetlosnih kontrasta, sivih tonova i velikih dijelova planova u mraku, naglasio efektnost prodora u život i psihu drugoga. Kao i u većini drugih uspjelijih filmova u Lecceu, poput Veljače, završetak je i toga filma otvoren; junakova se unutarnja potraga očito nastavlja, a izostanak jasnih rješenja mogao bi značiti još jednu zajedničku

(premda tanku) nit prikazanih filmova.

DOBRI STARI REDATELJI

U natjecateljskom dijelu šarolik, kao uostalom i većina filmskih festivala, festival u Lecceu u popratnom je dijelu programa pružio možda i veća zadovoljstva. Retrospektiva svih cjelovečernjih filmova Gilla Pontecorva, koja je mogla uvjeriti da se može snimiti angažiran i ideološki jasno pozicioniran, ali ipak i temom i formom slojevit politički film kao u slučaju Bitke za Alžir i Queimade (prikazanih u restauriranim verzijama), a za razliku od sličnih ostvarenja koja su danas u središtu pozornosti (poput onih stanovitih američkih redatelja nagrađivanih u Cannesu) mogla je služiti kao primjer teze o dobrim starim vremenima, a da nije prikazano šest dijelova najnovijeg ostvarenja Edgara Reza, nastavka njegove domovinske sage, Heimat (3), u slučaju kojeg pak možemo govoriti o dobrim starim redateljima.

Bruno Kragić