Dvostruka misija

Dvostruka misija

Pavao Pavličić, Odbor za sreću, Profil International, Zagreb, 2004.

Fakovci i mlade literarne nade s početka devedesetih posljednjih su se godina neopazice preobrazili u srednju domaću književnu generaciju te se sada od onih koji su žarili i palili sedamdesetih i osamdesetih gotovo već očekuje da odu u penziju. No, dok brojni spisateljski favoriti stasali tek protekloga desetljeća u novom mileniju objavljuju sve tanja i sve rjeđa nova izdanja, oni drugi, iskusni pisci gotovo matematičkom redovitošću pune police knjižara novim svescima. Dakako, ta konstantnost i kvantiteta ne znače i da je svaki put riječ o vrhunski kvalitetnim književnim proizvodima; tako su neki povremeno malo zastranili s forsiranjem političke nekorektnosti, a neki, pak, pretjerali s nostalgijom ili recikliranjem vlastitog opusa. No, iskusni književni lisci u cjelini su se ipak držali solidnih tematsko–kriterijskih okvira. Među njima Pavao Pavličić svakako je jedan od onih koji je u posljednjih desetak godina ponajmanje odstupao od karakterističnoga stila i uobičajenih motiva. Iako njegova bibliografija uključuje više od pedeset naslova, od znanstvenih radova do krimića, dva su aspekta njegova književnog stvaranja nekako ostavila najdublji čitateljski trag — već spomenuti krimići te autobigrafična proza. Još je jedan izdanak posljednjega žanra i Pavličićev najnoviji roman — Odbor za sreću.

NESTVARNA STVARNOST

S početkom Domovinskog rata, hrvatsku književnu scenu naselili su različiti prikazi, dnevnici, ispovijedi i sudbine. Rođen u Vukovaru te, tako, i emocionalno vezan za neka od tragičnih ratnih zbivanja iz devedesetih, Pavličić se, međutim, odlučio za pomalo alternativan pristup žanru. Zbog njegova pomaknutog viđenja stvarnosno–autobiografske proze, Pavličićeve bi knjige s dunavskom tematikom trebalo označiti prije kao autobiografične, nego kao autobiografske. Naime, Pavličić u tim djelima nije ponajprije usmjeren na precizno iznošenje činjenica i opisivanje neposredne zbilje, nego mu je važnija zanimljivost samih događaja; njegovi junaci sa svojim malim pričama uvijek su ispred velikih povijesnih zbivanja. Također, njegovu sliku zbilje često prate i razni nimalo realni, zapravo fantastični elementi i/ili neka (polu)kriminalistička pozadina. Sve to karakteristično je i za Odbor za sreću.

Od autobiografskih elemenata tu je mjesto zbivanja — kao i u drugim dunavskim romanima, to je imaginaran podunavski gradić Varoš, no ne treba previše mašte da bi se u njemu prepoznao njegov stvarni vukovarski predložak. Tu su i neka autentična povijesna zbivanja i organizacije te čvrste vremenske odrednice. No, glavni fabularni dio romana, priča o Marku Horvatu, njegov je mnogo nestvarniji element iako, na prvi pogled, možda i ne djeluje tako. Godina je 1980. i upravo je umro drug Tito. No, u Varoš stiže jedan drugi lijes — lijes Ise Horvata, vlasnika posljednje dunavske dereglije Šajke. Marko Horvat, sin Isina brata Tadije i jedini Isin rod, od tog dana postaje čuvar i nasljednik oronula broda i pripadajuće mu dokumentacije. A s brodom Marko nasljeđuje i saznanje o postojanju tajne organizacije nejasnih ciljeva — Društva svetog Andrije, osnovana još 1918. godine. Markova dvostruka misija — popravak dereglije te razotkrivanje tko ili što se skriva iza Društva svetog Andrije (čiji je član bio i pokojni Iso), usmjerit će tijek sljedećih dvadesetak godina njegova života, pa i života njemu bliskih ljudi.

No, ništa se u tom romanu ne događa naglo. Svaki junakov korak naprijed prate dva koraka unatrag: iz dvedesetih se, primjerice, selimo u četrdesete, a od gotovo dovršene lađe na sljedećoj stranici ostaju samo grede. Pavličić sa svojom malom pričom krivuda kroz više od pet desetljeća ispunjenih različitim velikim društveno–povijesnim previranjima i već na početku vidljive su čvrste paralele između njegove prethodne knjige — Kronike provincijskoga kazališta i ovog romana. Naime, uz mjesto zbivanja i spominjanje nekolicine istih likova, te knjige dijele i sličnu, kroničarsku narativnu formu.

Moguće je, tako, razdvojiti nekoliko razina odvijanja priče — ona osnovna obuhvaća privatni život Marka Horvata (njegov brak, posvajanje djeteta, njegov odnos s prijateljima te pokušaje popravljanja dereglije); sljedeća, šira razina obuhvaća događaje vezane uz tajanstvene aktivnosti Društva svetog Andrije na području Varoša; dok posljednja, najsveobuhvatnija razina priče pokriva različita društveno–politička zbivanja na (eks)jugoslavenskim prostorima od dvadesetih godina 20. stoljeća do današnjih dana. Također, baš kao što je kazalište u Kronici služilo kao svojevrsna poveznica različitih razina priče, tako je i ovdje stara dereglija usidrena u svim Pavličićevim pripovjednim rukavcima. Svaki novi osobni ili povijesni događaj na neki je način neraskidivo povezan upravo sa Šajkom. Gotovo da se može reći da Odbor za sreću ispunjava neke od praznina u društveno–povijesnoj kronici zbivanja u Varošu iz prethodnoga romana te da nove činjenice služe prije svega nadopunjavanju cjelovite povijesti Pavličićeva (imaginarnog) grada.

NEOSTVARENI POTENCIJALI

Pavličić niti u ovom romanu nije odustupio od svog uobičajenog jednostavnog i pitkog stila. Odbor za sreću, tako, ne nudi kompleksne psihološke profile ili slojevitu motivaciju, a portretirani junaci ponajprije su topli i životni. Kao i sami likovi, i njihovi su osjećaji jednostavni i razumljivi. A da bogato literarno iskustvo donosi i neke konkretnije prednosti, vidljivo je ponajprije u lakoći kojom Pavličić pripovijeda, stilski minimalistički, glatko i elegantno. Ta stilska i pripovjedna lakoća, postupno građenje napetosti, kao i odmjerene doze poetike, ujedno su i glavni aduti svih njegovih djela. Također, unatoč čestim vremenskim skokovima (pa i od nekoliko desetaka godina), prilično je lako slijediti osnovnu, realnu nit priče. No, ona druga, fantastična nit (u obliku tajanstvene organizacije koja je, čini se, pronašla formulu za održavanje blagostanja u Varošu) i ovdje je, kao i u većini Pavličićevih knjiga, najslabija karika romana.

Uz plitko i slabo argumentirano objašnjenje točnog efekta koji je djelovanje tajnog društva imalo na širu zajednicu, sva prethodno uvjerljivo izgrađena napetost oko otkrivanja njegove prave funkcije i dometa pada u vodu. Dakako, uz postojeću pitkost teksta uvijek postoji i opasnost da se priča malo razvodni. Posljednjih pedesetak stranica tako je sve očitija Pavličićeva sklonost pojednostavnjenu tumačenju životnih situacija i plitku kritiziranju društveno–povijesnih događaja, a i Društvo gubi svoju bitnu funkciju u izgradnji napetosti te je jedini preostali intrigantni element priče obnova dereglije. No, Pavličićev kraj ni tu ne donosi neko jasno ili zadovoljavajuće objašnjenje. No, iako Odbor za sreću definitivno nije novi književni hit, Pavličiću se, poput primjerice Woodyju Allenu, prije svega mora priznati sposobnost da svake godine producira djelo solidne kvalitete, koje će uvijek naći čitateljsku publiku.

Jelena Gluhak