DOŠAO JE TRENUTAK

Drago Jančar

DOŠAO JE TRENUTAK

Došao je trenutak kojega se povjesničar Bogo Grafenauer bojao. U vrijeme žestokih rasprava o osamostaljivanju i preokretu u demokraciju, zapravo nekakvih razgovora u budućnosti, često je pokušao prizemljiti i ohladiti naše usijane europske projekcije. Bio je uvjeren da ćemo, od trenutka kada padnu granice i kad istodobno ostanemo bez organske povezanosti s južnoslavenskim zaleđem, biti izloženi novim asimilacijskim tokovima. U njegovim se najcrnijim slikama prikazivala rasprodana, podređena, ponjemčena, potalijančena, ali i amerikanizirana Slovenija iz koje u kratkim desetljećima naglo nestaju kulturna predaja i slovenski jezik. U vrijeme Miloševićeva uspona i sve većega gospodarskog i političkog kaosa u nekadašnjoj državi on je doduše utvrdio da takva Jugoslavija, naime, sve više Miloševićeva, nije više jamstvo za slovenski nacionalni opstanak, a njegovi strahovi, povezani s Europom bez granica, zbog toga nisu bili ništa manji. Bogo Grafenauer bio je povjesničar i pozivao se na naše povijesno iskustvo na tom teritoriju. A bio je i Korošac te je činjenica, da je od više nego devedesetpostotne slovenske većine u Južnoj Koruškoj ostalo tamo samo nekoliko postotaka stanovništva koje je spremno navesti slovenski jezik kao svoj govorni jezik, bila za njega zamalo osobna bol, a istodobno i hladna tvrdnja o tome kakva može biti sudbina manjina u Europi, što znači biti pripadnikom manjine. A mi smo Slovenci sa svojim jezikom u Europskoj Uniji manjina. Bit će i Hrvati. U modernoj Europi dakako neće biti mjesta za provincijalne nacionalizme, koji zbog frustracije, koja se u austrijskoj Koruškoj naziva Urangst, to znači prastrah pred srpskim konjanicima i partizanskom crvenom zvijezdom, maljaju na transparente parole: Kärntner sprich Deutsch ili Es gibt kein Slowenisch Kärnten.

To pak ne znači da se problem mala jezika i njegova opstanka neće postaviti s drukčijom, novom oštrinom: ta takva je zapravo sveta vrednota jezika da bi ga se trebalo tako grčevito držati? Kao što je umalo nestao iz moderna obzorja rod iz devetnaestog stoljeća, koji se danas ne čini samo anakronističan, nego također kao pojam koji je u suprotnosti s temeljnim poimanjem ljudskih prava — rod, naime, isključuje drugoga koji nije rođen od svoga naroda — tako i jezik nestaje iz područja nedodirljive svetosti. Možda će se uskoro postaviti i pitanje smisaonosti upotrebe malih jezika. Za mnoge je već sada slovenski jezik jezik literature i sporazumijevanja u slovenskoj državi, a engleski pak neka bude europski — kako to zahtijeva Larry Siedentop u knjizi Demokracija u Europi — i svjetski lingua franca. Za slovenski jezik kako sa stajališta funkcionalnosti tako i s gledišta svetosti neće baš biti lako, ako pomislimo da nas je dva milijuna i da pritom i nismo kakav izabrani narod.

A budući da je slovenski jezik u Europskoj Uniji izrazito manjinski jezik, postavlja se dakako pitanje hoćemo li uskoro svi zajedno živjeti kao pripadnici narodne manjine sa svojom opsjednutošću očuvanja jezika, sa svojim otpadništvima i prebrojavanjima, s misaonošću i mentalitetom koji široki spektar čovjekovih interesa sužava na pitanje: na kojem jeziku da javno i privatno govori? Čovjek ne živi samo po jeziku, njegov je egzistencijalni položaj mnogo dublji, njegovi su horizonti širi, zašto bi dakle trebao biti, osim za pisce, jezik ona uzvišena vrednota za koju bi uopće bilo potrebno gubiti toliko vremena i životnih energija? Zašto bi se usred svijeta mnogostrukih mogućnosti čovjek trebao čvrsto držati svog maloga jezika, kamo će uopće čovjek doći sa slovenskim jezikom?

U sedamdesetim godinama pisac i filozof Marjan Kramberger napisao je vrlo zapažen esej naslovljen Slovenofilija slovenskih književnika i postavio tezu da smo jezikom i preko jezika slovenstvom opsjednuti samo mi pisci, za njegova prijatelja, stomatologa, koji se preselio u Njemačku, ta je opsjednutost besmislena, on je preuzeo njemački jezik i njime dobro i smisaono živi dalje. Dok ne preuzme, ja bih danas dodao, on sam ili pak njegovi unuci neki drugi jezik. Nikakva jamstva, naime, nema da će se upravo njemački jezik u vrijeme globalizacije zadržati u javnoj uporabi takvom samorazumljivošću kako to misli Krambergerov prijatelj, stomatolog. Jedan je ekspert za proučavanje jezika koruškom Slovencu iz Austrije Marjanu Šturmu na kraju zasjedanja organizacije za zaštitu manjina rekao da za njega ima lošu vijest. U idućih stotinu godina, rekao je, nestat će mnogi jezici, među njima bit će i slovenski. No imam za vas i dobru vijest, dodao je. Među jezicima koji će nestati bit će i njemački.

Istina je da biti pripadnikom manjine ili mala naroda nije samo po sebi kakva posebna odlika. Pored toga živjeti u stalno ugroženu stanju, u brizi za preživljavanje svoga jezika, svog identiteta te zato i ljudskog integriteta, nije stanje kome bi se čovjek morao posebno veseliti. Najgore bi pak bilo kad bi se na europskim nacionalnim i jezičnim dodirnim točkama opet razbuktala nesretna kulturna borba, borba za jezik, za kulturu, za pravo upravljanja samim sobom. Međutim znati, da takva pripadnost nije nikakva zapreka za zamah stvaralaštva i svih pragmatičnih životnih oblika, da čovjek na svome jeziku, u kojemu su nataloženi bogati slojevi kulturna iskustva, živi punije i dublje nego što mu to može omogućiti neka lingua franca, e to je u današnjim okolnostima već odlika. I to dosežna svakom čovjeku, a ne samo umjetnicima riječi. Engleski jezik, kojim uglavnom govorimo po cijelom svijetu, naime, nije engleski jezik Shakespearea ili T. S. Eliota, to je engleski jezik, preuzmemo li analogiju iz biologije, niže razvijenih organizama. Premda na njemu razgovaramo o tako — uporabim li uvriježeni anglicizam — sofisticiranim sustavima kao što su računala sa svojim silicijevim kristalima. To znači da pri prijelazu iz svoga izražajno punog jezika, jezika dubokih značenja i asocijacija, prelazimo u globalni jezik površna komuniciranja. Komuniciranja, a ne govorenja.

Nedavno je u Irskoj tiskana knjiga mojih novela na irskom jeziku, to znači na starom keltskom jeziku, koji je preživio najprije podosta nasilnu, a onda dakako beskrajno privlačnu napast s engleskim jezikom, danas svjetskim jezikom. Tijekom predstavljanja te knjige u Dublinu doživljavao sam odjeke što ih nije moguće uspoređivati s odjekom nijednoga mog drugog prijevoda na velike i male jezike. Tu nije bila riječ samo o literaturi, bila je riječ o stvari srca, neke dublje identifikacije, koju ni ja sam — pisac, koji piše na jeziku mala naroda — nisam mogao do kraja dokučiti. Irski intelektualci i političari danas ozbiljno razmišljaju o tome da od Europske Unije zahtijevaju da irski jezik postane jedan od službenih jezika Unije. Irci, Velšani, Bretonci, Katalonci i mnogi drugi europski narodi sa stanjem svojih jezika i kultura u lošijem su položaju negoli mi Slovenci. A unatoč tome ti jezici hoće živjeti, događa se čudnovat procvat kulturnih organizama, koji teže prema gore, u visinu, u različitost, u šarolikost našega zajedničkoga bivanja. Napokon, iskustvo sa još jednom besmislenom komunističkom utopijom, koja je željela stvoriti sovjetski, a u našim okolnostima i jugoslavenski narod, dokazuje nam da različitost pobjeđuje. Zato ni potpuna kulturna globalizacija kao ni europska unifikacija ne mogu uspjeti. Tijekom jednog od onih razgovora s Bogom Grafenauerom, prijatelju, klasičnom filologu Primožu Simonitiju, koji također nešto zna o povijesti i nestajanju kultura i jezika, bilo je svega dosta te je popriličnom žestinom izrekao rečenicu, koju sam u posljednjem desetljeću doma i u tuđini, u povodu koje se vječno ponavlja pitanje: što će biti sa slovenskom kulturom u novim okolnostima, više puta citirao a želim je ponoviti i ovdje: Ako slovenska kultura i slovenski jezik u ujedinjenoj Europi nisu sposobni preživjeti, onda toga nisu ni vrijedni. Rečenica je nemilosrdna, gotovo okrutna. Implicira misao da neka živi samo ono što je sposobno preživjeti. Ali je i rečenica čvrsta realizma, u njoj nema mjesta za moraliziranje i deklaracije o pravima malih naroda i manjina. Takvih deklaracija s dobrim namjerama u Europi ovako ili onako ne nedostaje, a oduvijek znamo da među deklaracijama i stvarnošću zjapi ponor. Put u pakao je, kao što također znamo, popločen deklaracijama. A živi jezik i živa kultura imaju na sreću s deklaracijama tako malo zajedničkoga kao i život sam.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović