Balet posvećen Slavenskoj

ZVUK ZVAN ČEŽNJA

Odličnim orkestrom HNK dirigirao je maestro Pavle Dešpalj i zvuk nevidljiva orkestra prenosio se elektroničkim putem preko razglasa u prostor

Skladatelju Mladenu Tarbuku polazište za glazbu baleta Tramvaj zvan čežnja bio je baletni libreto prema motivima istoimene drame Tennesseeja Williamsa, koji je napisala dramaturginja Sanja Ivić prema ideji koreografa Dinka Bogdanića. Bio je to dakle timski rad na usklađivanju svih komponenata, koje su se sretno spojile u impresivnoj scenskoj postavi.

Glazba sama kreće se od zvučnih fenomena kojima se koristi i dramski izvornik (zvonjava telefona, brodskog zvona, zvuk željeznice, kiše, radijskog programa i slično), što se putem komponiranih elektronskih semplera pretapaju u živi orkestralni zvuk. On i prevladava s osamdeset posto udjela, podcrtavajući duševna stanja glavne junakinje Blanche.

Odličnim orkestrom HNK na sceni iza zastora dirigirao je maestro Pavle Dešpalj i zvuk nevidljiva orkestra prenosio se elektroničkim putem preko razglasa u prostor. Elektronsku obradu zvuka u cjelini i njegovu režiju na licu mjesta izvodi Frano Đurović kao drugi dirigent, uz pomoć tonmajstora Mladena Škaleca. Takav složen pristup izvedbi glazbu čini vrlo dinamičnom i živom. Pritom važnu ulogu imaju i oaze tišine, iz kojih onda glazba izranja još intenzivnije i dojmljivije.

U glazbi za balet Tramvaj zvan čežnja rabljen je i tonski zapis Tarbukova Koncerta za flautu i orkestar u izvedbi Tamare Coha-Mandić i Simfonijskog orkestra HRT-a. I upravo je to djelo bilo otponac za maštu i dramatizaciju autorskoga tima Bogdanić-Ivić-Tarbuk. Svaki lik ili skupina imaju svoju glazbu, koja provodi predstavom poput lajtmotiva. Tako na primjer alt-saksofon simbolizira Blanche, a sopran-saksofon izražava njezinu histeriju i egzaltiranost.

Elektronika je pak put od realnosti prema unutarnjim asocijacijama koje se stvaraju u njezinoj glavi. Realnost je Blanchino ludilo, kojim, za razliku od izvornika, naša priča i počinje. Ona je konstanta od početka do sama kraja te cjelovite jednosatne plesne drame, a iz tragična stanja u valovima izranjaju Blanchina sjećanja na događaje koji su do tog ludila doveli. To je njezin tok svijesti, slično kao u Wagnera, kojega je također orkestar nevidljiv, kako bi suptilnost igre i snaga drame došle do punog izražaja.

Iako je stil Tarbukove glazbe u Tramvaj zvan čežnja raznorodan, skladatelj je ipak uspio postići stilsko jedinstvo, kojim je znalački, učinkovito i profinjeno

umrežio različite stilove kako bi uz plesnu i vizualnu poruku i glazba postala snažnim sredstvom komunikacije.

SUKOB SVJETOVA

Glazba za balet Chronostasis ima zanimljiv razvojni put. Skladatelj Vjekoslav Nježić na baletu je počeo raditi u proljeće 2004. s koreografkinjom Liat Magnezy u sklopu projekta Blind Date, koji svake godine organiziraju Fakultet umjetnosti, medija i tehnologije u Hilversumu (na kojem autor trenutno studira nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u skladateljskom razredu prof. Stanka Horvata) i Akademija za ples u Rotterdamu. Za taj prvi baletni pokušaj pod naslovom Like Another Life Nježić je odabrao svoju skladbu Chronostasis, u kojoj se sukobljavaju dva svijeta — svijet gudačkog ansambla i »svijet sintetiziranih zvukova, sukob živog i neživog, prirodnog i umjetnog«.

Skladbu je na 22. MBZ-u 2003. izveo belgijski komorni ansambl Musiques Nouvelles s devet gudača pod ravnanjem umjetničkoga voditelja Jean-Paula Dessyja.

Iz te osnovne ideje sukoba rodila se ideja o duetu dvoje plesača, paru koji pleše na pozornici, a istodobno se prikazuje videoprojekcija u golemu oku u kojem se reflektira to dvoje plesača, ali kao »pomaknuta percepcija istog događaja«. U tom prvom izdanju baleta vrijeme trajanja bilo je ograničeno na petnaest minuta. Predstava je bila uspješna, no autor nije bio posve zadovoljan. Poželio je dublje razraditi te odnose za što mu je bilo potrebno dvostruko trajanje, kako bi postigao velik i fini luk. Nova prigoda ukazala se u suradnji sa zagrebačkom koreografkinjom Snježanom Abramović i balet je u novome ruhu prvi put predstavljen 1. ožujka na proslavi Cantusova petoga rođendana u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Velik uspjeh bio je dobar razlog za njegovu reprizu na 23. MBZ-u.

Chronostasis (Vrijeme koje stoji) pojam je iz psihoakustike, a izrasta iz ideje o relativnosti percepcije vremenskoga toka. U skladbi autor se koristi beskonačnim glissandom (u elektroakustici poznat kao Shepard-Risset-glissando) koji nema ograničenja frekvencijskog opsega. Stoga je taj glissando zapravo statičan, a nositelji su pokreta harmonijske progresije. Kombinacijom ta dva idioma postižu se fini pomaci, odnosno poremećaji u doživljaju vremenskog protoka. Pritom električnim putem kreirani glissando povezuje živu glazbu gudača koja djeluje poput zadana glasa i čini željeni kontrast. Sve u svemu Nježić je baletu osigurao finu zvučnu kulisu unutar skladne multimedijalne cjeline, koja u igri s odnosima i ljepotom omogućuje različite percepcije u slušatelja/gledatelja, već prema sposobnosti samostalna kreiranja vlastitih zvučnih slika.

Višnja Požgaj