Apoteoza geometrije

Apoteoza geometrije

Željno iščekivana izložba, koju nazivaju antologijskom, zaista predstavlja Picelja kao umjetnika konstante, umjetnika koji se odupirao svakojakim umjetničkim i manje umjetničkim pritiscima te ostao dosljedan. Piceljeva geometrijska apstrakcija jednaka je i u ranim radovima s početka pedesetih kao i u najnovijima

U tri sam navrata, unatrag nekoliko godina, imao priliku, čast i zadovoljstvo pisati o Piceljevim izložbama na stranicama ovih novina. Sve je počelo odličnim zagrebačkim simpozijem Umjetnost i ideologija — pedesete u podijeljenoj Europi, koji je sredinom veljače 1999. organizirao Odsjek povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske te izložbom Sjećanje na EXAT 51 u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu tijekom veljače i ožujka iste godine, kada sam se prvi put konkretno susreo s Piceljevim djelima. Nešto kasnije s Piceljem me upoznao Mladen Kuzmanović, pokojni glavni urednik »Vijenca«, s kojim je Picelj dugo prijateljevao, još od dubrovačkih izložbi unutar Međunarodnoga slavističkog centra. U Kuzmanovićevoj su sobi u »Vijencu« posebno mjesto zauzimale njegove tri male grafike koje sam uvijek, kad bih došao u redakciju, iznova promatrao. I kada bi Mladen bio tamo, i kad ga ne bi bilo. Nešto je magično isijavalo iz tih triju formatom malih grafika. Jednostavnost i toplina, skromnost i životnost uvijek su oplemenjivale sobu kada bih s Kuzmanovićem i Piceljem razgovarao o Zagrebu kakav je nekad bio, o glazbi i poeziji, o umjetnosti i vremenima koja nepovratno prolaze.

Nakon tih prvih susreta, obnovljeni veliki reljefi, Ides, Grya i Passage, postavljeni su u Muzeju suvremene umjetnosti tijekom veljače i u nekoliko dana ožujka 2001. godine. Godinu i pol kasnije u Galeriji Beck Radovan Beck postavio je izložbu Hommage a` Božo Beck, na kojem su postavljene Piceljeve Površine, drveni reljefi nastali ranih šezdesetih uz radove Getulija Alvianija. Konačno, u listopadu i studenom godine 2003. ljubljanski Mednarodni grafični likovni center postavio je gotovo cjelokupan Piceljev grafički opus, devet od deset grafičkih mapa. Dio Piceljevih radova s početka osamdesetih nedavno smo vidjeli na izložbi zbirke Lenz Schoenberg u Zagrebu, a druga smo djela mogli vidjeti u Rovinju u Galeriji Rigo, na hrvatskim trijenalima grafike i crteža, ali i u Beču, Milanu, Ulmu, portugalskom Cascaisu, Leipzigu, Ravenni i drugdje.

Nevjerojatna prepoznatljivost

Kako u Zagrebu već dugi niz godina, gotovo četiri desetljeća, nije bilo velike Piceljeve izložbe, prošlogodišnje prve informacije o ovoj izložbi zaintrigirale su me. Što će i kako biti postavljeno u Klovićevim dvorima, hoće li u međuvremenu Picelj dobiti monografiju koju toliko zaslužuje i koja je također najavljivana... Početkom ovog mjeseca, nakon dugih, višegodišnjih priprema, gdje je autor sve htio nadzirati, otvorena je velika izložba pod naslovom Kristal i ploha 1951–2005, koji se tek u kasnoj fazi postavljanja izložbe nekako sâm nametnuo. Kako mi je rečeno, imenu izložbe kumovao je i Radovan Ivšić, dugogodišnji Piceljev pariški prijatelj. Autori su izložbe Stanko Bernik i Ješa Denegri, vrsni poznavatelji Piceljeva opusa, ali i vremenskog konteksta u kojemu su njegova djela nastajala, a kustosica je izložbe Biserka Rauter–Plančić iz Klovićevih dvora. Izložba Kristal i ploha smještena je na dva kata Klovićevih dvora i obuhvaća sve sfere umjetničkog djelovanja Ivana Picelja, od vizualnih komunikacija, plakata i grafika pa do slika, reljefa, crteža i najnovije prostorne koncepcije nazvane Euklidov vrt. Kada se postavljaju radovi nastali u rasponu većem od pola stoljeća, a pritom je autor i nadalje vrlo plodan, pronicav i jednako enigmatičan te ne želi za takvu izložbu reći da je retrospektivna, a posebice kad je riječ o Picelju, jedna se konstanta nameće sama po sebi. To je konstanta nevjerojatne prepoznatljivosti, jednostavnosti i svojevrsna apoteoza geometriji kako je pisao Denegri. Željno iščekivana izložba, koju nazivaju antologijskom, zaista predstavlja Picelja kao umjetnika konstante, umjetnika koji se odupirao svakojakim umjetničkim i manje umjetničkim pritiscima te ostao dosljedan. Piceljeva geometrijska apstrakcija jednaka je i u ranim radovima s početka pedesetih kao i u Euklidovu vrtu. Stoga ponavljam citat iz Manifesta EXAT–a 51 koji se nalazio na ulazu u dvoranu izložbe Kristl, Picelj, Rašica, Srnec u Društvu arhitekata Hrvatske na Jelačićevu trgu. »Onima koji ovakve radove smatraju importom, epigonstvom, imitatorstvom — iako im zapravo ne bi trebalo odgovoriti, odgovaramo da su kulturna dobra vlasništvo čitavog čovječanstva.«

Nepresušna umjetnička energija

Davna su vremena kada su se ti radovi mogli tako nazivati i sadašnja izložba cjelovitog opusa pokazuje kako je Picelj stvarni začetnik specifične linije geometrijske apstrakcije unutar hrvatske umjetnosti. Stanujući u najstrožem središtu Zagreba, na početku Gajeve, Picelj je uvijek bio u središtu događanja. Kao umjetnik koji nikada nije imao vlastiti radni prostor, a tim više zadivljuje njegova nepresušna umjetnička energija, Picelj je likovni opus gradio na iznimnim promišljanjima o umjetnosti, glazbi, ritmu, optici, geometriji, konstrukciji... Povezanost sa zagrebačkom školom crtanoga filma, negdašnjom Akademijom primijenjene umjetnosti i drugim umjetničkim projektima, poput Muzičkog biennala Zagreb, samo opisuju nevjerojatnu umjetničku atmosferu u kojoj se Zagreb tada nalazio. Glazbena podloga koja je uz videouradak Vladimira Peteka pratila izložbu obnovljenih reljefa u MSU, Zagrebački jazz — kvartet uz potporu Johna Lewisa i Zagrebačkih solista jednako je važna za Picelja... Picelj počinje vizualno komunicirati s javnošću preko plakata za brojne izložbe još u ranim pedesetima. Od spomenute EXAT–ove izložbe, preko sjajna plakata za 1. zagrebački salon te niza plakata za izložbe u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti, Muzeju za umjetnost i obrt, Umjetnički paviljon, Muzejski prostor te za pet zagrebačkih izložbi Novih tendencija između 1961. i 1973. godine. Među ostalim plakatima tu su i plakati za kazališne predstave u Gavelli i HNK–u, Jazz Fair, Vrdoljakov i Mimičin film Mećava te Ponedjeljak ili utorak te serija plakata za ULUPUH–ovu Permanentu. Picelj je radio i plakate za Pariz, Beograd, Ljubljanu, Wiesbaden, Beč i za kulturne ustanove i izložbe drugdje po Europi. Među postavljenim Piceljevim slikama, od rane slike Atelje iz 1950/51. pa do akrilika na drvu iz 1977/78. godine, svakako se izdvajaju radovi poput Kompozicija iz 1951. i U čast El Lissitzkom iz 1956. godine. Ta su djela najizravnije utjecala na prvu grafičku mapu, osam serigrafija nastalih u Melnjakovu kaptolskom studiju godinu poslije.

Svega po malo

Podrobnije je, upravo o tiskanju te mape koja nije predstavljena u Klovićevim dvorima, uz fantastične dokumentarističke fotografije koje joj je ustupio sam Picelj, pisala u prvom broju časopisa »Grafika« Margarita Sveštarov Šimat. Od deset grafičkih mapa, koje su nastajale u raznim tiskarama i s različitim brojem serigrafija, otisaka i izdavačima te piscima predgovora, između 1957. i 2002, u Klovićevim su dvorima predstavljene samo tri: Oeuvre programée No. 1 iz 1966. sa dvanaest serigrafija, Connexion iz 1979/80. sa sedam grafika te francuski Remember iz sredine osamdesetih u kojima spominje Maljeviča, Mondriana i Rodčenka, koje je objavila Galerie Denise René. Drveni reljefi nastali na početku šezdesetih smješteni su u posebnu zatamnjenu sobu, kao i Euklidov vrt, velika prostorna koncepcija koja se sastoji od nekoliko elemenata, nazvanih Bijela Andromeda, Cassiopeia, Centaurus, Oriop, Antares, Aries i Lynx. Tu je i serija crteža, grafita na papiru numerirane Varijacije iz 1993. godine. Posebnu priču čine spašeni reljefi. Veliki i, u atelijeru Vinka Zadra, obnovljeni reljefi Ides, Grya i Passage te četiri različita Leukosa uz reljefe naslovljene tqs — 3, tqs — 4, XY 1 — negro, te bk — 1, neg./poz. (bacanje kocke) nastali 1966. i 1967. svojevrstan su vrhunac izložbe. Na Kristalu i plohi još su postavljeni i reljef Wertho iz 1972. te Četiri točke, na teleskopskom podnožju (za manipuliranje) u vlasništvu Galerie Denise René, a i sama Denise René uveličala je nedjeljno otvaranje izložbe koju je pomogao postaviti Getulio Alviani.

Neprijeporni je piceljevski kozmopolitizam, njegov nekonformizam i njegova umjetnička snaga te položaj unutar korpusa hrvatske i europske povijesti umjetnosti pa stoga čudi, a dokaz je to nedovoljna znanja ili loše namjere, da na padovanskoj izložbi Anni Sessanta iz 2003, a posebice izložbi Einbildung — Das Wahrnehmen in der Kunst u Grazu, Picelj nije bio prisutan. Jednom bi se i to moralo ispraviti.

Marko Kružić