20 MINUTA

20 MINUTA

Kvalitativna nadogradnja glazbe (tematsko-stilski) vizualnom komponentom osnovni je umjetnički izazov pogođene korespondencije glazbe i filma u obliku glazbenoga spota

Ovogodišnji su Dani insuficijentni kvantitetom naslova dvaju već tradicionalno srodnih i sljubljenih kategorija namjenskoga filma i glazbenih brojeva. A kako nije bilo velike konkurencije (svega deset reklama i četiri spota), nije bilo ni mogućnosti za dublje iščitavanje općega stanja na tim domaćim filmskim poljima, baš kao što su izbjegnute i poneke stavke koje su se pokazale hladnim točkama Dana proteklih godina (ponavljanje većeg broja radova istih autora, primjerice). Inozemni uzori već su nam odavno dosežni; kvalitativna je pak granica na jednakoj razini kao i unatrag nekoliko godina, što nipošto nije prigovor samo po sebi jer je i tada bila poprilična u objema kratkim, zadanim formama.

Kvalitativna nadogradnja glazbe (tematsko-stilski) vizualnom komponentom osnovni je umjetnički izazov pogođene korespondencije glazbe i filma u obliku glazbenoga spota, no ne zanemaruje se ni onaj promidžbeni. U suglasnosti obaju stavki i više je nego uspio laureat Andrej Korovljev s pravim malim remek-djelom Pržiii Ede Maajke (isti je spot dobitnik ovogodišnje Zlatne koogle), ingeniozni filmaš koji se posljednjih godina mahom iskazao u formi namjenskoga spota (primjerice lanjskih Dukatovih Krava). Primijenjena je tehnika umontiranja Maajke u HTV-ovu crno-bijelu estradnu arhivu iz šezdesetih, što se savršeno poklopilo sa sarkastičnim tekstom pjesme o usponu i padu pjevačke karijere s pozamašnim spominjanjem mnogih imena domaćega pjevačkoga neba. Izvedba inputa pjevača u arhivske snimke tehnički je besprijekorna, a sam spot estetski i scenaristički vrhunac Dana, čiste narativne dramaturgije.

Goloj nepotkrijepljenoj estetici ne utječe se ni još jedan izvrstan glazbeni broj prikazan u konkurenciji — Iste cipele ultrapopularnog Ramireza, u režiji Gorana Kulenovića. U obama spotovima pritom slika doslovno prati sadržaj pjesme; ipak, značenjski ih produbljujući — s ironijskim odmakom u prvom; metafizičkim u drugom slučaju. Ramirezova pjesma samoubojice borbu sila života sa silama smrti simbolički prikazuje igrom šaha; evokacija Bergmanova Sedmog pečata stoga ne samo da je neizbježna nego i namjerna; dok crno-bijela fotografija u obama spotovima kao umjetnički izričaj nikako nije poza, nego logična opcija i jedini mogući izbor.

Melankolični pop-brit kôd u potonjih pritom je još samo jedan izričaj opće urbanog alter-rocka kakav je svojstven svim četirima predstavljenim izvođačima. No dok se Ramirez divi Keanu ili Coldplayu, vrlo zagrebački bend Pun kufer kuša se približiti goloj, jednostavnoj no snažnoj svjetskoj indie-sceni, posebice u vizualno-estetskom izričaju koji redatelj spota Norma Belle Robert Orhel pokušava zadržati na tragu onoga što bi se moglo opisati kao najbliže onom što je radio Steven Hanft za Stone Roses ili pak Michel Gondry za Björk (šifra: Human Behaviour, Army of Me). Inaf su se pak poigrali bojom i formom; apstrakcija slike slijedi glazbenu, a bijela podloga s crvenim mrljama i crnim mravima ujedno se može promatrati i kao eksperimentalni i kao animirani film.

Zahtjevna marketinška forma rekla je sve što je trebala u nepunih deset minuta te se nanovo dokazala vrlo nezahvalnim terenom za ikakav društveni angažman. Ipak, manje je bilo suvremenoga mondenog transgresivnog šok-advertisinga lišena najosnovnije etike; te su prezentirana čak tri uratka humanitarnog predznaka (Ne zaboravi me, UNICEF — Svako dijete treba obitelj, Zaustavimo trgovanje ljudima). Visokokvalitativnoj subverzivnosti ipak se utječe: i opet je to Tomislav Rukavina sa MFF špicom; a na duhovitoj dosjeci počiva pobjednik Dalibor Matanić za SMS fiksnu telefoniju baš kao i Zoran Pezo za Max ADSL — parodijom beskrajnih TV-prodaja. Tako se nanovo izvrsnima pokazuju reklame iz najbogatijih — bankarskih i telekomunikacijskih sektora; njihov svijet onaj je idilična življenja; pitamo se samo otkud onda porast humanitarnoga marketinga — pravoga proizvoda bešćutnoga gospodarstva.

Katarina Marić