2 JEDNOČINKE, 1 PITANJE

2 JEDNOČINKE, 1 PITANJE

U izvedbi obiju jednočinki sa za današnje suvremeno uho dosta pitkom glazbom došlo je do punog izražaja ono što se u mađarskih ansambala smatra samo po sebi razumljivim — izvrstan orkestar i visoko profesionalna izvedba uopće — što je u nas nedostižno

Pretposljednji dan Biennala donio je uvijek sa zanimanjem očekivan nastup ansambla Mađarske državne opere. Sjećanja na veličanstvenu predstavu Ligettijeva Le Grand Macabre iz 1999. još su toliko živa da se svaki nastup mađarskih umjetnika očekuje s veseljem. Jasno, Le Grand Macabre neponovljiv je, ali nisu se ponovile ni Tri sestre Pétera Eötvösa iz 2001. godine. Ovaj su put Mađari došli s dvjema jednočinkama različite vrijednosti — C’est la guerre Emila Petrovicsa i Mario i čarobnjak Jánosa Vajde.

DOSLJEDNOST I LUTANJE

Djela su izvrsno predstavljena u opširnoj popratnoj bijenalskoj knjizi s oštroumnim opaskama obaju autora, ali prva ne slijedi u potpunosti njihova stajališta. Opera u sadržajnom smislu ima čvrste zakonitosti — ideju vodilju — i u tom je segmentu Vajdin Mario i čarobnjak dosljedan. Petrovicseva, kako ju je označio, glazbena drama lomi se između dviju ideja: položaja dezertera ili šire shvaćeno progonjene osobe i onih koji mu pomažu s jedne strane, te osobe koja je pretrpjela strašnu životnu tragediju i gonjena mržnjom želi se svima osvetiti s druge. Te se dvije ideje, doduše, dotiču, ali to ih pojedinačno slabi, što se posebno osjeća u finalu djela koji se nepotrebno razvlači (za razliku od Vajdina koji je jednostavan i sažet te samim tim dramatski djelotvorniji).

Petrovicseva opera praizvedena je 1962, kada je u mađarskoj svijesti još bila živa revolucija iz 1956, a ni događaji iz Drugoga svjetskog rata nisu se zaboravili. Tko je koga izdao — bilo je važno pitanje koje je sve mučilo i proganjalo. I tada je opera C’est la guerre 32-godišnjeg Emila Petrovicsa bila aktualna. Umjetničko djelo trajne je vrijednosti ako je svevremensko, zanimanje pobuđuje kao ovovremensko, ali kao onovremensko podliježe isključivo hladnoj prosudbi. Tako promatrana Petrovicseva opera ne donosi ništa posebno zanimljiva. Libreto Miklósa Hubaya, u Mađarskoj vrlo cijenjena autora, ima već navedene slabosti, a glazba, kako se u tekstu navodi »mađarskog Puccinija«, slijedi pučinijevski ritam mijenjanja prizora iz Plašta i oponaša tri ministra iz Turandot, ali je daleko od Puccinijeve sjajne i radnji savršeno sukladne glazbe.

Orkestralna komponenta djela bitno je bolja od vokalne, koja je utoliko zanimljiva koliko otkriva velik pjevački potencijal ansambla na čelu s izvanrednim dramskim tenorom Attilom Feketeom u ulozi Dezertera te mezzosopranisticom Bernadett Wiedemann kao Kućepaziteljicom i baritonom Tamásom Busom kao Suprugom. Režija Miklósa Gábora Kerénya standardna je i vrlo realistična, a takvi su i scenografija Attile Csikósa (premda sumnjam da su se već za vrijeme Drugoga svjetskog rata rabili trosjedi na razvlačenje) i kostimi Márte Jánoskuti.

ČAROBNJAČKA RUKA

Usredotočena na jednoga protagonista opera Mario i čarobnjak Jánosa Vajde sve podređuje njemu i događaji se odvijaju vođeni njegovom čarobnjačkom rukom. A taj je čarobnjak uistinu glazbenoscenski čarobnjak János Tóth (pamtimo ga iz Le Grand Macabre) u ulozi Cipolle. Libreto za operu napisao je Gábor Bókkon prema istoimenoj noveli Thomasa Manna i uspio je zadržati njezinu bit. Sve što je u scenskom uprizorenju Petrovicseve opere »svjetskoga rata u jednome peštanskom stanu« u drugoj polovici 1944. bilo nezanimljivo, u dočaravanju okružja kazališta u Torre di Venere (u zbilji Forte dei Marmi) ujesen 1926. izvrsno je funkcioniralo (redatelj András Békés, scenograf László Székely, kostimograf Marianne Wieber). Praizvedena 1988, šezdeset godina nakon nastanka pripovijetke, kao djelo 39-godišnjeg skladatelja, ova opera znatno bolje komunicira s današnjim gledateljem i slušateljem i nudi mu sustavnu glazbenoscensku konstrukciju. Njezin glazbeni jezik donosi zbiljnost, a istodobno je sublimira u viši izražajni idiom, a banalni valcer na kraju daje mu završni komentar.

U izvedbi obiju jednočinki sa za današnje suvremeno uho dosta pitkom glazbom došlo je do punog izražaja ono što se u mađarskih ansambala smatra samo po sebi razumljivim — izvrstan orkestar i visoko profesionalna izvedba uopće — što je u nas nedostižno. Sve je vrhunski dotjerano, pa smo mogli uživati u izvrsnoj orkestralnoj svirci i pomno prostudiranoj vokalnoj komponenti pod vodstvom autoritativnih dirigenata Zsolta Hamara i Géze Töröka. U tom kontekstu besprijekorna funkcioniranja predstave u svim njezinim sastavnicama večer Mađarske državne opere bila je umjetnički doživljaj koji valja poštovati unatoč tome što se možemo upitati da li je glazbenoj drami C’est la guerre, nesporno profesionalno napisanoj, bilo mjesto na Biennalu.

Marija Barbieri