ZVONICI I MINARETI

Kada sam godine sedamdeset i osme počeo raditi kao dramaturg u Viba filmu u Ljubljani, najprije su mi pokazali filmski studio podno golema zvonika u nekadašnjoj Crkvi svetoga Josipa, a odmah zatim ispričali mi sljedeću anegdotu, zacijelo samo vic, koji je tada kružio Vibinim uredima u nekadašnjem jezuitskom samostanu. Dođe u Vibu delegacija filmskih radnika iz neke nesvrstane zemlje, pokažu joj filmski studio, a potom ih dobri domaćini odvedu još i na izlet po Dolenjskoj. I jedan od gostiju oduševljeno reče: Koliko vi imate filmskih studija! Na svakom brežuljku jedan.

S vremenom sam se naviknuo odlaziti na posao u potkrovlje nekadašnjega jezuitskoga samostana, gdje je naša dramaturška skupina imala prostorije, te da promatram snimanja filmskih prizora u nekadašnjoj crkvi. Naposljetku, mislio sam, Crkva svetog Josipa još je dobro prošla, mogli su je pretvoriti u sportsku dvoranu kao što su to učinili s katoličkim crkvama i mošejama u Albaniji, mogli su je, riječju, dići u zrak, kao što su digli u zrak tisuće crkava u Sovjetskom Savezu. Tada još nisam znao da su to činili i u nas. Da su delegaciju iz onoga vica odveli u Kočevje, gosti bi gledajući spaljene zidove i minirane zvonike možda uzdahnuli: a zašto kod vas pale i dižu u zrak na desetine filmskih studija? Nije li to šteta?

Hoću reći da u našim krajevima netolerancija i netrpeljivost prema onima koji vjeruju, vjeruju drukčije i prema religiji uopće ima snažnu tradiciju. Ovdje nisu proganjali samo protestante u šesnaestom stoljeću i spaljivali njihove knjige, što je ostalo zapisano u našem kulturnom pamćenju, nego su, kao i drugdje po tadašnjoj Austriji, dekretima Josipa II ukidali samostane, koji su tada bili bogata kulturna središta, uništili goleme knjižnice i redovnike rastjerali po svijetu, ovdje su, i to je ostalo u živu sjećanju, nakon Drugog svjetskog rata osim crkava pokušali spaliti i pokojeg biskupa, na stotine su svećenika zatvorili, a vjernicima na svakom koraku zagorčavali život. I to se nije događalo kao odmazda za kolaboraciju ljubljanske biskupije, kako su nas dugi niz godina učili, religiju, taj opijum za narod, kako su nas također učili, proganjali su posvuda, u Štajerskoj, u Primorskoj i usred antifašističke Primorske, gdje su zlu sudbinu dugim zatvorskim kaznama proživljavali brojni katolički svećenici koji su surađivali s oslobodilačkim pokretom.

Zato bi se čovjek danas, nakon više od desetljeća demokracije, mogao samo razveseliti novom duhu tolerancije, što su ga u Sloveniji razvili ateisti i liberalno usmjereni ljudi uzvišenim tiradama o ljudskim pravima i vjerskoj trpeljivosti tijekom rasprava o izgradnji islamskoga kulturnog i vjerskoga središta u Ljubljani. Još bi se više razveselio kad bi jednaku toleranciju razvili i u odnosu prema svojim religioznim sunarodnjacima, kršćanima katoličke, pravoslavne i protestantske vjeroispovijedi. A ovako su barem katolici i njihova Crkva stalna meta napada u javnosti, svakom je prostačkom maleraju na crkvenim zidovima posvećeno ako već ne odobravanje, a ono barem opravdavanje. I naše pravoslavne građane, Srbe, kao što sam nedavno čuo u jednoj televizijskoj raspravi, izjednačuju s okrutnim nedjelima koja su počinili ljudi njihove vjeroispovijedi u Bosni. Već je takva paralela nepodnošljiva, a pritom mirno zaboravljaju da barem u drugoj fazi bosanskoga rata ni muslimani ni katolici nisu bili nikakve nevine ovčice, nego su mnogi među njima bili teški zlikovci. Najbolje zapravo prolaze protestanti svojim zaslugama za slovensku kulturu iz šesnaestoga stoljeća, a i tu ostaje dosta uvredljiva činjenica da se nitko od njihovih ateističkih hvalitelja ne pokušava udubiti ni u razlike među katoličanstvom i protestantizmom, a kamoli u njihov duhovni život, koji je vjera u Boga, a ne vjera u Naciju ili Kulturu.

I mogu samo žaliti što strah i otpor prema islamu najizrazitije izražavaju mnogi kršćani, koji ipak imaju iza sebe gorko iskustvo nasilna nijekanja vjere te bi već zato morali pokazati veću dozu strpljivosti i razumijevanja za svoje sunarodnjake drukčije vjere. U ime slovenske kulture ili čak daleka sjećanja na turske osvajačke i nasilne pohode po našim krajevima nije moguće otklanjati suvremeni islam. Slovenska kultura, koja mnogo duguje kršćanstvu, kako katoličkom tako i protestantskomu, nije, naime, kultura nijekanja i otklanjanja, jer ako bi to bila, onda ne bi bila kultura. Istina je da je umjetnost često prelamanje s tradicijom i traženje novoga, ali kultura je uvijek otvaranje, znatiželja, stvaralačko prožimanje. Zato kulturna borba (Kulturkampf!) nije kultura, nego politika, to je neproduktivna ideološka borba za prevlast u društvu. Tko ima u sebi barem malo osjećaja za duhovno, taj ne može otkloniti islam. Najmanje pak to mogu kršćani, koji bi morali znati da između kršćanstva i islama, pored dubokih razlika, postoje i velike srodnosti. Islam se ne može otklanjati ni u ime kulture, a ni u ime kršćanstva. Svaki kulturan, to znači znatiželjan, obrazovan čovjek zapadnoga svijeta može u umjetnosti islama, pogotovo u njegovoj literaturi i arhitekturi, otkriti neizmjerno bogatstvo, kao što i muslimanima nisu strane kulturne vrednote kršćanskoga svijeta. I vjerske: naposljetku, prema njihovu smo temeljnome poimanju mi kršćani, Židovi i muslimani narodi Knjige.

Za istinsku toleranciju u ovoj zemlji bilo bi dakle potrebno mnogo više nego što je to bila kadra dosadašnja rasprava o toj temi. Barem malčice bilo bi potrebno otvoriti se tajnama vjerovanja ako već ne udubiti se u njih, jer onda bi možda mnogo koga od gromoglasnih diskutanata namjesto floskula o ljudskim pravima na jednoj strani i ugroženosti slovenske kulture na drugoj obasjala zraka kršćanskoga evanđelja ili kuranske duhovne predaje i možda bi tko među njima spoznao da imaju tajne vjere duboki smisao, koji sam od sebe proizvodi međuljudsku i društvenu toleranciju. Za sada izgledi nisu dobri. Zapleteni u ideološke i povijesne predrasude, daleko smo od rasprave koje se o toj temi vode u nekim europskim sredinama. Naša rasprava o vjerskoj toleranciji tipična je rasprava društvene netrpeljivosti. Je li stvarno potrebno svakoga tko posumnja u urbanističku razložnost izgradnje islamskoga centra u neku sredinu proglasiti ksenofobom? I najslaboumnije analogije s nacionalsocijalizmom već su se pojavile. Zašto moraju arhitekti koji posumnjaju u urbanističke kvalifikacije općinskih službenika gutati takve uvrede? I moramo li stvarno stalno slušati kršćanske lamentacije o terorizmu, koji uvozimo zajedno s islamom? Kao da uopće što uvozimo, kao da islam nije već ovdje i među nama? I upravo zato, jer je ovdje, morali bismo o njemu otvoreno raspravljati kako to zahtijevaju načela liberalnoga tipa demokracije u kakvoj želimo živjeti. Kad bi se to dogodilo, ubrzo bi se pokazalo, što se već pokazalo u sličnim raspravama u Europi, da islam, izuzmemo li fundamentaliste Bin Ladenova kruga, nije u sukobu s kršćanstvom, nego da doživljava krizu upravo u dodiru s liberalnim vrednotama zapadnih demokracija.

Kada sam u doba opsade Sarajeva u Pragu na okruglom stolu progovorio o teškom položaju muslimana u Bosni, pobio me nitko drugi nego veliki ljevičar Günter Grass. Rekao je da i u Bosni snažno jača islamski fundamentalizam koji on, Grass, najodlučnije odbija. Tada sam bio poprilično loše volje, upravo sam došao iz porušena Sarajeva, ali moj je sugovornik u Betlehemskoj kapeli, gdje se rasprava odvijala pred približno petsto slušatelja, očito htio reći da u ime suosjećanja i tolerancije ne smijemo zatvarati oči pred fundamentalizmom. To znači da ne možemo biti slijepi i gluhi za teokracije koje vladaju u velikom dijelu muslimanskoga svijeta, za diktature koje u ime vjere stvarno krše ljudska prava, za ubojstva i potpunu društvenu nejednakopravnost, za javno premlaćivane žene iz Kabula. To dakako nije ono radosno, glasno, slikovito i otvoreno muslimanstvo, što ga barem kao turisti poznajemo iz strancima ljubazna i otvorena Tunisa ili Egipta, to je islam puritanstva nadzirana malim teokratima i religijskim komesarima. Jedan od stupova islama jest suosjećanje i pomoć siromašnima, no u kakvu je to skladu s onim arapskim društvima gdje je sva imovina u rukama nekolicine šeika i njihovih obitelji, koje se kupaju u sjaju bogatstva što oduzima dah i mirno gledaju bijedu oko sebe? Koliko su arapski multimilijunaši, koji grade džamije po svijetu, stvarno pridonosili za afganistanske i druge islamske bjegunce koji žive na rubu preživljavanja? Vjerujemo li Salmanu Rushdieju koji govori o fundamentalističkoj islamskoj paranoji (u članku Yes, This Is About Islam), koji za sve neuspjehe svojih društava krivi strance, nevjernike, Židove, a najzad i umjerene muslimane, onda je jedina nada da će islam naći dodirnu točku sa zapadnim društvenim uređenjima i da će podnijeti utjecaje globalizacije i njezine tehnologije u tome, da će - nakon definitivna sloma talibanskoga društvenog eksperimenta - osnažiti umjereni i otvoreni islam, koji unatoč svemu još prevladava. Koliko znam, u Sloveniji imamo posla upravo s takvim islamom. Islamom, što ga poznaje i demokratska i sekularna Turska. Kada bi fundamentalizam počeo stjecati ugled i u nas, valjalo bi ga otkloniti upravo sa stajališta liberalne demokracije, sa stajališta sekularizacije na koju su već odavno pristale kršćanske crkve. Ali za to zasad nema nikakva razloga. Mislim da je život, radost življenja u muslimanskoj kulturi, snažnija od rigoroznih i smrtonosnih talibanskih teoloških dogmi i represalija što iz njih izviru.

Kad se dakle suočavamo s islamom, koji je već danas dio slovenske i europske zbilje, a sutra će među nama biti prisutan i s minaretima, bilo bi, ukratko, dobro malo bolje poznavati njegovu duhovnost i kulturu, ali i krize što ih društva s kojima je povezan proživljavaju u suočavanju sa suvremenim svijetom. Sa što manje floskula i što više istinskoga znanja. A svejedno valja najprije imati osjećaja za tajnu vjere. Pisac ovih redaka neobično lijepe i uzbudljive trenutke doživio je na Galati, visokom tornju u starom dijelu Carigrada. Sa Zlatnoga roga bljeskale su posljednje zrake večernjega sunca, a s minareta su se sa svih strana oglašavali zvučnici s pjevanjem mujezina, koji su pozivali na večernju molitvu. To su bili trenuci u kojima je zrak drhtao od duhovnosti i istodobne životne radosti. Trenuci što ih je moguće doživjeti i u baroknoj crkvici i njezinim zvonima na slovenskim brežuljcima. Tko razumije da je tu riječ o jednoj te istoj tajni, neće imati teškoća ni s islamom ni s kršćanstvom.

Prevela Mirjana Hećimović