Živa umjetnost

Živa umjetnost

Unatoč trendovima koji su pokušali, i još pokušavaju, uništiti urbanitet Zagreba, dobiveni SMS sadržaja »Tom Gotovac usisava Ilicu«, osim što je podatak vrijedan pozornosti sam po sebi i razlog osmijehu u inače sumornu danu, dokaz je da grad ipak i dalje ostaje umjetničkom pozornicom, bez obzira na sve. Činjenica da je zagrebačkim ulicama protutnjao Indoš u transu žestoke vožnje, projahala gola Vlasta Delimar na konju ili su ga ready-madeovima ukrasili, a akcijama oživili pripadnici Grupe šestorice, dio je nenapisane povijesti domaćega performansa, ključne umjetničke discipline ili, prema nekim teoretičarima, antidiscipline, koju je možda i najzgodnije, a u svakom slučaju najsigurnije, opisati terminom živa umjetnost, koliko god on bio preširoka opsega i perforirana sadržaja.

Otvoreni medij s beskrajnim varijacijama

Potaknuti činjenicom da se domaća teorija izvedbenih umjetnosti ili onih putova likovnosti koji su od objekta krenuli u nematerijalan rad koji ne poznaje granice između izlagačkog, javnog i urbanog prostora, ali i, s druge strane, činjenicom da se o umjetnosti performansa govori na mnogim katedrama, od Filozofskog fakulteta do Akademije dramske umjetnosti, skupina entuzijasta okupljenih oko Festivala studentskoga kazališta Test i Udruženja za razvoj kulture samoorganizirali su se, priskrbili autorska prava i preveli jednu od ključnih studija o performansu i prvu pravu povijest tog fenomena uopće Performans - od futurizma do danas. Knjiga RoseLee Goldberg, predavačice na New York University, organizatorice i kustosice umjetničkih događanja u čijoj je bibliografiji i monografija o Laurie Anderson, prvo je izdanje doživjela 1979. i dosad je proširena i nadopunjena nekoliko puta, pa su prevodioci Lana Filipin, Mario Kovač i Višnja Rogošić, koja knjigu potpisuje i urednički, kao referentno uzeli izdanje iz 2001.

Iako iscrpna i više nego pristojno ilustrirana, knjiga RoseLee Goldberg ne odgovara jednoznačno na osnovno pitanje u vezi s performansom, ono koje se tiče njegove definicije. Riječ, naime, nije o teorijskoj studiji, nego tek o više-manje objektivnom povijesnom pregledu. Zato već na početku knjige stoji tvrdnja autorice o performansu kao o umjetnosti koja je u temeljima anarhična pa bi bilo ograničavajuće izjaviti bilo što drugo osim da je riječ o umjetnosti koju proizvodi umjetnik. Primjetna evazivnost takve definicije donijela je RoseLee Goldberg dosta kritika zbog izbjegavanja definiranja, ali ona u uvodu knjige i piše da je performans otvoreni, liberalni medij s beskrajnim varijacijama. Možda upravo tomu dugujemo i zbrku u pojmovima, pogotovo u prijevodu, kad izvedba i video-performans još sa zazorom pronalaze svoje mjesto čak i u medijskoj slici svijeta.

Interdisciplinarno i polimorfno zrcalo

Naslovna vremenska odrednica od futurizma do danas okvir je pripovijesti RoseLee Goldberg, jer knjiga prije svega ima narativnu strukturu, koja se tek pri kraju zgušnjava gotovo do pukog nabrajanja, za što razlog može biti autoričina žurba ili, nešto vjerojatnije, sve veća raspršenost performerskih podžanrova ili poetoloških otklona. Dok početke ove žive umjetnosti, onda kad je svijet izgledao drukčije nego danas, autorica opisuje gotovo dnevnički, minuciozno opisujući ne samo serate talijanskih futurista nego i društvenopolitičke pozadine spektakla Mejerholda i ruskih konstruktivista. Još podrobnije knjiga ulazi u živote i međusobna prijateljstva i neprijateljstva ili, nešto ljepše rečeno, umjetnička neslaganja dadaista i nadrealista. No, nakon tako iscrpne prve polovice knjige, ostala dva poglavlja, Živa umjetnost, od 1933. do 1970-ih i Umjetnost ideja i medijska generacija od 1968. do 2000. pretvaraju se u niz opisa pojedinih ključnih djela u opusima kanoniziranih ili nešto manje poznatih imena. Kako se performans proširio u globalni fenomen, tako i druga polovica dvadesetog stoljeća u nabrajanju radova čak i više ostaje s one strane Atlantika, najviše u New Yorku kao središtu umjetničkih zbivanja, ali i u zabitima Sjeverne Karoline, točnije u Black Mountain Collegeu, gdje su zajedno radili John Cage i Merce Cunningham, što samo dokazuje interdisciplinarnost fenomena kojim se knjiga bavi.

Nakon eksperimenata s glazbom i plesom, povijest performansa kreće na one umjetnike koji su sve očitiju medijsku sveprisutnost pokušavali iskoristiti ili prokomentirati u vlastitu radu, poneki čak i ostajući u vodama zabavne industrije, ili barem na njezinu rubu. Od iznimno aktivističkih, i jasno političkih akcija, preko istraživačkih procesa kod kojih je javna izvedba tek segment cjelokupnosti, pa do povratka nasljeđa performansa na, uvjetno rečeno, ishodište u obliku kazališne pozornice, RoseLee Goldberg završava knjigu na samu kraju stoljeća rođenja performansa iz duha medijalizirane umjetničke zbilje bez žanrovskih ograničenja, jednostavno zaključujući da njegova opstojnost više nije upitna, kako zbog akademskoga prihvaćanja žive umjetnosti tako i zbog eksponencijalnog rasta samih umjetnika koji se odlučuju za takav izraz. Definirana, u jednoj od rijetkih definicija koje knjiga nudi, kao umjetnost dvadesetog stoljeća, umjetnost performansa zapravo se otkriva kao zrcalo svih ostalih umjetnosti.

Bedeker s poznatim imenima

Tako je dobra strana studije njezina povijesna perspektiva, kvalitetna ilustrativnost i lakoća pristupa temi. Zbog posljednjeg ona ponekad podsjeća na uobičajene bedekere kroz umjetnost kakvi se u tvrdom ili mekom uvezu mogu naći u svakom muzejskom ili galerijskom, pa čak i kazališnom dućančiću. Ipak, popularna namjera knjige nikako nije i njezina diskvalifikacija, nego tek ulaznica za sve koji će teže sadržaje, teorijsku pozadinu ili potpunije dokumente potražiti negdje drugdje. Ono što pak domaćeg čitatelja može veseliti jest činjenica prepoznavanja imena, pa čak i djela, koji su, s većim ili manjim zakašnjenjem, došli i do ovih prostora, u najvećoj mjeri posredovanjem progresivnijih snaga domaće scene, kakvi su Eurokaz, Tjedan suvremenog plesa ili Muzički biennale pa čak i Festival svjetskog kazališta. Popis je zaista impresivan: od Jana Fabrea, Needcompany, preko Boba Wilsona, Johna Cagea, Roberta Lepagea, Olega Kulika, kompanija kao što su La Fura Dels Baus, Rosas i Sankai Juku, pa sve do Jérômea Bela ili Xaviera Le Roya. Domaćoj će pak kulturnoj samosvijesti pogodovati saznanje da je u ovu povijest performansa ušla i osporavana Vlasta Delimar.

Izdavački prvenac TEST!-a i URK-a neće još dugo ostati osamljen u njime pokrenutoj biblioteci Dobra edicija, jer redaktorica knjige Performans - od futurizma do danas Suzana Marjanić već neko vrijeme radi na svojevrsnom nastavku - povijesti hrvatskog performansa. U međuvremenu, primjerak je najlakše nabaviti putem web-stranica izdavača, www.test.hr i www.mochvara.hr , jer zbog specifična ugovora o autorskim pravima knjiga nema redovitu distribuciju.

Igor Ružić