Zborovi naprijed, ostali stoj!

Zborovi naprijed, ostali stoj!

Muzikalno predvodeći orkestar HRT-a i dvostruki zborni sastav, maestro Lipanović stvorio je dobar okvir za rosinijevski neumjerene tancevalno-sinkopirane eskapade po tužbalici svih tužbalica slomljene majke pod raspetim sinom, Božjim jedincem

Dan za danom, dvije rasporedno i namjenski gotovo iste slike pokušale su uresiti skrušen doživljaj Velikoga četvrtka i Velikoga petka za vokalno-instrumentalne programe Simfonijskog orkestra HRT-a i Zagrebačke filharmonije u Palači Lisinski. I dok se u glazbi Rossinija s formalno idealnom sekvencijom Stabat mater zapravo kupala nikad duhovna, uvijek svjetovna intonacija i plesnokomičnih opernih zapletaja, Händelov Mesija izbor je visoka rizika u planetarnoj popularnosti svojih u krajnjoj kompozicijskoj posljedici jednako nesakralnih odjeljaka na biblijski uzorak Isusova rođenja, smrti i iskupljenja duše u tajni uskrsnuća. S muzičke strane gledano, dakle, zagrebački posljednji monumentalni programi s uskrsnom riječi protekli su u stilski neurednoj provedbi dijela i prigodi neprilagođena sadržaja, a nastupi solističkih kvarteta neujednačenošću su pristiglom iz osam najrazličitijih vokalnih filmova pojačano zamutili boju dramaturški često i nejasno artikulirana oratorijskoga pjeva.

SLABI SOLISTI

I tko je onda u krilatici jedni naprijed, drugi stoj! pobrao vrnje zdrava teka u glasovno zdravu i a cappella stupovlju od razvijene polifone, ali i unisone križaljke za glazbene prikaze muke Gospodinove?! Svakako i ponajprije udruženi zborovi HRT-a i I. G. Kovačić u odličnoj vježbi Nine Cossetto i Luke Vukšića za Rossinijevu Stabat mater, a mnogo i kojega li iznenađenja mnogo manje studenti Muzičke akademije i njihova voditeljica Jasenka Ostojić Radiković u tankoj i glasovno nemuštoj borbi s vrlo važnim zbornim stavcima Händeova Mesije. I istina je, čini se, na strani onih koji pivce od pjevača zazivlju negdje drugdje, možda baš u kaleti od bodulskoga kamena, a iskustvo i red profesionalne zborne discipline (a usprkos svojemu nazivnome amaterizmu, goranovci to doista i jesu!) u velikome se luku odavde do vječnosti razlikuju od žara sola i pripadajuće solističke vokalne kategorije. Lijepo je to u svoj dalmatinski genetski pretkontekst uklopio i dirigent Ivo Lipanović kao sljednik korčulanske klapske uzoritosti, a potom i mediteranski prirodne zadivljenosti operom i opernom popudbinom kao crvenom niti i Rossinijeve tropirane pridošlice u Da Todijev ganutljiv srednjovjekovni stih Stabat mater dolorosa.

Muzikalno predvodeći orkestar HRT-a i dvostruki zborni sastav, maestro Lipanović stvorio je dobar okvir za rosinijevski neumjerene tancevalno-sinkopirane eskapade po tužbalici svih tužbalica slomljene majke pod raspetim sinom, Božjim jedincem. Ne osvrćući se primjerice za Pergolesijevom naj-Stabat mater iz vlastite talijanske prošlosti, Rossini će tako i u zaključnoj fugi na riječ Amen prinijeti žrtvu opernome oltaru, a upravo će u svim solističkim dionicama zapisati arije, duete i kvartet od obvezatna kazališnoga bravo ili bu na vratolomnu kadencu. No, tekst je trebalo uvažavati i pjevati, ali ne na način Talijanke Daniele Innamorati i njezina očajno tamna mezza sumnjive, malo previsoke, malo preniske ugođenosti i nedosegnutih dubina s nakaradnim farbanjem u prvome planu. I tehnički i u uzimanju daha i tenora Zrinka Soča dobro je namučila njegova šeretski (!) nasađena glanc-rola ispod stiha Cuius animam... (Dušom njenom razboljenom, rastuženom, ražaljenom...), a po dojmu izgubljenoga u svemiru pridružio mu se i Ivica Šarić u neboji matirana basa bez dubina i volumena.

Malo svjetla u tami za vokalni je kvartet barem djelomično osigurala darovita sopranistica Valentina Fijačko, iako ni ona nije uvijek bila u dosluhu s optimalnom percepcijom vokalne čistoće. Nečistoća i nejasnoća bilo je i u nepotpisanome autorskom komentaru za programsku cedulju s pogrešnim oznakama za pojedine dionice, pa je tako mezzosopranska cavatina pripisana sopranu, a izvedbeno inače primjerno donesen zbor Quando corpus..., kvartetu vokalnih solista. Bilo kako bilo, za Rossinija je bilo stoj u višetrukoj podjeli i stilskih i interpretacijskih zabuna, a naprijed su krenuli zborovi profesionalaca i amatera u visokosofisticiranom zapjevu za plakat-glazbu na šalu uvijek pripravna svjetovnjaka iz Pesara.

IZ ŠUPLJEGA U PRAZNO

Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu nije, na žalost, bio na visini Hädelova kliktaja. Ni glasovita Aleluja, ni moćan Amen u zakučastoj računici fuge kao točke uspinjanja na vječno brdo iznad oblaka nisu prikrili odreda slabašne (nemutirajuće!) muške glasiće i penetrantno iritirajuće soprane s nečujnim altovima, a sve u školnički ravnolinijskoj, urednoj i iskustveno respektabilnoj, ali ne i više od toga koncepciji maestra Milana Horvata. Šteta, jer bilo bi bolje da su zvona trublji šutke dočekala Veliki petak, kojemu su studenti glazbe u cvijetu mladosti iz šupljega u prazno darovali nemušt ton bez sjaja i muzikalnosti. A u Mesiji baš sve ključa od puka kao nositelja i komentatora zbivanja u betlehemskoj štalici te na Križnome putu i Golgoti.

Dojam je bio suprotan: puk se (zbor) povukao, a na pozornici je ostao orkestar prepušten sam sebi s nikakvim continuom i svakakvim vokalnim kvartetom u pojedinačnim, kreacijama vau-jao-vau za prizore secco i accompagnato iz Händelova oratorija. Padali su na sve strane barokni melizmi u razbacanoj i zanatski nedosegnutoj tehnici slovenskoga bit će baritona koji glumi basa Jože Vidica, a melizmatičko sekvenciranje nepoznanica je, čini se, i za slovačkoga tenora Otokara Kleina. Poseban je pak slučaj Varaždinke Inge Heinl, čiji mezzo bez dodira s dubinama forsira ružno farbanje, a poteškoće s elementarnom intonacijom dodatno otkrivaju apsolutno zalutalu netehniku u svijet visoko razvijene barokne (instrumentalne) vokalnosti.

I opet je jedan sopran, sada u krhku tilu anđeoskoga plavetnila Martine Zadro, poput skrivena aduta maestra Horvata, prikazao kako bi to na dvoru i u crkvi otočkoga Nijemca valjalo raditi, a pjevati u obliku muziciranja dozirane emocije i kontrolirane fraze sa svim fino odnjegovanim baroknim ukrasima i ujednačenim registrima. Je li to bilo dovoljno za naprijed u budućim (ne)pothvatima od zagrebačkih Mesija? Vrijeme je na nečijoj strani, a hoćemo li i mi biti dijelom takvih doživljaja, pokazat će vrijeme!