VESELA POSTAPOKALIPTIČNOST

VESELA POSTAPOKALIPTIČNOST

Riječ je o slikama, skulpturama i asamblažima živih, agresivnih boja i vesela, postapokaliptičnog ugođaja, u kojima su prepoznatljivi detalji artificijelnog i prirodnog svijeta kombinirani s dekorativnim uzorcima, paternima, i dovedeni u neobične, nadrealne odnose. Osobito su zanimljivi asamblaži, u kojima je očit utjecaj Kalapačova velikog uzora, Roberta Rauschenberga

Fenomen marginalne umjetnosti, odnosno umjetnosti autsajdera i art bruta, zanimljiv je već po apriornom stavu koji publika običava zauzimati prema njemu. Umjetnost luđaka, odnosno mentalno oboljelih i društveno ili duševno neprilagođenih osoba, s jedne strane uživa velik interes senzacionalistički raspoložene publike, uvijek gladne freak showa a s druge nailazi na barijere predrasuda, koje je uopće ne žele uzeti u obzir za razmatranje. A ipak, upravo je to potresanje samih temelja poimanja umjetnosti čini neodoljivo intrigantnom. Marginalna umjetnost vraća nas temeljnim pitanjima definiranja umjetnosti. Što neki rad ili djelo čini umjetničkim? Ovisi li kategorija umjetničkog o kontekstu i umjetničkim nakanama, neodvojivim od ideje i predumišljaja, kako nas je učio vjerojatno najsubverzivniji umjetnik u povijesti, Marcel Duchamp? Ili umjetnost u potpunosti proizlazi iz nagona, a razmišljanje joj i svijest samo štete, kao što tvrde neki teoretičari umjetnosti samouka? I što onda da se radi sa radovima mentalno oboljelih, zaslužuju li pozornost? Očito da. Je li tu riječ o autentičnom likovnom izrazu? Svakako. No, može li se to još nazivati umjetnošću? Ne razara li bolest čovjeka i osobu, a kako onda može biti umjetnosti gdje nema čovjeka? Na ta teška pitanja ovaj tekst nema pretenzija dati konačne odgovore, tek, nekako se prirodno nameću pri susretu s radovima kategoriziranim kao marginalna umjetnost, kako su predstavljeni oni Gojislava Kalapača - Goje u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Valja odmah naglasiti da ga autorica izložbe i kataloga Nada Vrkljan-Križić ne predstavlja kao mentalno oboljela, nego samo kao hipersenzibilna i u društvo ne baš najbolje integrirana umjetnika i čovjeka koji je imao težak život, te da u ulomcima pisama umetnutim u katalog predstavljeni djeluje prilično normalno.

Gojislav Kalapač rođen je 1959. u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, no od 1968. živio je u Zadru, gdje je i umro 2002. godine. Po struci bravar, slikati je počeo početkom osamdesetih, te neko vrijeme bio član skupine slikara amatera u Zagrebu, Grupe 69. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, nakon čega je nekoliko godina bio na bolovanju, a potom zbog zdravstvenih razloga i prijevremeno umirovljen. Suosnivač je Salona mladih u Zadru i likovne udruge ZadArt. Za njegovu su umjetničku afirmaciju najzaslužniji slikar Igor Rončević i kustos Branko Franceschi, koji su mu 2000. priredili samostalnu izložbu u Galeriji Miroslav Kraljević, a iste godine prvi je put izlagao i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Otpaci civilizacije

Izložba kojom se sada predstavlja uglavnom se sastoji od radova nastalih u posljednjih nekoliko godina njegova života. Riječ je o slikama, skulpturama i asamblažima živih, agresivnih boja i vesela, postapokaliptičnog ugođaja, u kojima su prepoznatljivi detalji artificijelnog i prirodnog svijeta kombinirani s dekorativnim uzorcima, paternima, i dovedeni u neobične, nadrealne odnose. Osobito su zanimljivi asamblaži, u kojima je očit utjecaj Kalapačova velikog uzora, Roberta Rauschenberga. U njima otpatke civilizacije, dijelove starih tehničkih aparata, banalne, trivijalne i kičaste predmete (cipele, figurice iz kinder-jaja, sladunjave svetačke sličice…) odvaja od njihove funkcije i smisla, ostavljajući ih da slobodno plutaju u svemirskom kaosu. Potrošeni predmeti koji su izgubili vezu sa životom snažno su obilježeni nečijom bivšom prisutnošću i jasno daju na znanje da se s njima nekad živjelo u bliskoj i intimnoj povezanosti. U novom kontekstu, u koji ih je doveo slučaj, nisu kadri uspostaviti nove veze, funkciju i smisao, pa postaju očuđeni i otuđeni objekti. Njihovu nepremostivu razjedinjenost naglašava disonantna, neskladna kombinacija boja u koje su uronjeni i koje ih prekrivaju. Vrlo je dojmljiv kontrast množine i obilja eksponata, koji su gusto izloženi po zidovima i podovima Muzeja, i praznine i napuštenosti kojom oni zrače.

Posebnu dimenziju Kalapačovim razigranim, postapokaliptičnim objektima daje dodatak izložbi pod naslovom Prijatelji izlažu za Goju, koji naglašava činjenicu da su izloženi post mortem. Tom primarno ljudskom gestom, kojom suvremeni umjetnici izlaganjem svojih radova odaju počast i izražavaju pijetet prema smrti kolege, uspostavlja se paralela između svršetka jednog svijeta i civilizacije, koji je Kalapačova opsesivna tema, i svršetka života umjetnika. U razigrano i dinamično koncipiranu izložbu uklopljeni su i videoinstalacija i asamblaž od umjetnikovih osobnih stvari (nažalost, bez legendi koje bi informirale o podrijetlu i autorstvu). Taj asamblaž na sve baca sjenu sjete. Što ostaje poslije čovjeka nakon što umre? Dokumenti, fotografije i hrpica sentimentalnih sitnica. Tek poneki sretnik ostavi za sobom i poneko djelo koje zaslužuje epitet umjetničko, koje je sposobno preživjeti stoljeća i proizvesti smisao.

Svjetlana Sumpor