Uporno oko kamere

Tape, red. Richard Linklater

Uporno oko kamere

Film koji pokazuje da posve kazališni materijal u kazališnoj okolini nikako ne mora izgledati poput nemušte studentske vježbe ili eksperimentalnog uratka, već biti nimalo statično, pače dinamično, napeto, u svakom trenutku izazovno i zanimljivo djelo

Emotivna drama koja s četverogodišnjim zakašnjenjem dolazi u naša kina (film je to iz 2001, a u međuvremenu su se glavni glumci Ethan Hawke i Uma Thurman i vjenčali i razveli), nosi mnoge bitne postavke filmskog izričaja istaknutoga nezavisnog filmaša Richarda Linklatera. Prvo, radnja se zbiva u linklaterovski tipičnom vrlo kratku vremenu (primjerice Prije svitanja, Prije sumraka, Munjeni i zbunjeni, Walking Life) - u ovom slučaju čak i u real-timeu; drugo, likovi su nanovo dvadeset-i-nešto-godišnjaci zaokupljeni generacijskim (razložnim i bezrazložnim) buntovima, ali i filozofskim, moralnim i političkim propitkivanjima - ovaj put naizgled samo jednom stavkom: odgovornošću, nasiljem, manipulacijom u međuljudskim prijateljsko-ljubavnim odnosima, načinom kako vrijeme iskrivljuje sjećanja; i, treće, nikako ne najzanemarivija stavka - govor, govor, govor.

Naime, Linklater je svojevrstan nasljedovatelj vudialenovskog umijeća dijaloga te svoje likove nenametljivo, no stalno promatra, slušajući što imaju reći. A to nikada nije malo. Tako i u Tapeu tri jedina filmska lika - bivši srednjoškolski kolege, onomad vezani u svojevrstan ljubavni trokut, a danas stasali u ponešto ambigvitetnu pravnicu Amy, neambiciozna vatrogasca-amatera, a zapravo sitnoga dilera Vincea te mladog uspješnog filmaša Johnnyja (Uma Thurman, Ethan Hawke, Robert Sean Leonard) verbalno neprestano testiraju i manipuliraju jedni druge, a Linklater inteligentno artikulira njihove psihološke profile, s razumijevanjem se usredotočujući na naizgled ponešto konvencionalnije (negoli u prethodnim redateljevim radovima) probleme svojih kreacija. Ipak, ta je konvencionalnost, odnosno na prvi pogled jednostavna struktura, samo prividna i jednostavnija no što uistinu jest.

Dva mladića za jednu djevojku

Ne podliježući distrakcijama digitalnih efekata, redatelj svoju strukturu ogoljuje, čini je punijom i bogatijom, čistom za iščitavanja i interpretacije, odbacujući pomodnost verite looka u stilu kamere iz ruke i odlučujući se gotovo na klasičan, no iznimno funkcionalan način snimanja, napetost ostvarujući kako inteligentnim scenarijem Stephena Belbera (koji ga je adaptirao prema vlastitoj drami), vrsnim glumačkim interpretacijama i redateljskom vještinom, tako i montažnim i neobičnim kutovima snimanja, no s posljednjima nikad ne pretjerujući, odnosno ne dopuštajući ni u trenutku da stil dominira nad sadržajem, što mu omogućuje fokus na bitno, gospodarenje i kontrolu nad građom.

Sve navedeno pokazuje da posve kazališni materijal u kazališnoj okolini - mali opskurni interijer otrcane motelske sobe sa svega tri lika u trajanju od nepunih sat i pol nikako ne mora izgledati poput nemušte studentske vježbe ili eksperimentalnog uratka, već biti nimalo statično, pače dinamično, napeto, u svakom trenutku izazovno i zanimljivo djelo. Režija, scenarij i gluma bez greške su, i stoga i uz minimalna ulaganja (snimljen digitalnom kamerom uz dva tjedna priprema i šest dana snimanja) dobivamo izvrsno umjetničko ostvarenje - korak dalje od filma iz 1997. godine - Dvije djevojke za jednog mladića Jamesa Tobacka, koji neizbježno priziva kao usporedbu, u prvome redu po vrsnu ansambl-ostvaraju sa samo tri glumca (onda Heather Graham, Natasha Gregson Wagner, Robert Downey Jr.), i tada, kao i ovdje, posve izloženima upornim očima gledatelja i kamere, od kojih se nema kamo skriti niti ikamo pobjeći.

Katarina Marić