Tri knjige u dva mjeseca

Tri knjige u dva mjeseca

Igoru Čumandri su, u 36. godini, u roku od dva dana, kod relevantnih nakladnika, objavljene dvije knjige, a za koji tjedan slijedi i - treća!

Pa, kakav je to način? Godinama se motaš oko scene, nađe te se po periodici, na sajtovima, ali knjige niotkuda. Onda odjednom dvije, a treća se zagrijava pokraj aut-linije. Je li to taktika, strategija, nešto treće? Molim te, objasni.

- To što su te knjige objavljene u roku od dva dana i šest sati nije moja krivnja, taktikom i strategijom može se to nazvati samo u slučaju težeg nagnječenja mozga stratega. Dakle, knjige su trebale biti objavljene sa barem godinom, ako ne i godinom i pol razmaka, a onda je vrag odnio šalu. Sretni ljudi svi, proza, počela je nenadano kasniti, najprije tobože dva mjeseca, pa na kraju gotovo brutalno, a Trbuh crnog bombardera ostao je u granicama dogovorenog, i samo je zato nastala ova sjajna, nepraktična situacija. Treća, Sunčana strana radijatora, u sve je to uletjela ubrzano. Riječ je o mojoj izmišljenoj autobiografiji, koja se dopala Edi Popoviću, piscu i uredniku u Sysprintu, koji ju je pak vidio u mojem podlistku Zeleni kader na web-stranici VIS Pips, Chips & Videoclips, pa je ponudio da oni to izdaju ukoričeno. Baš bez plana i ispada skroz neorganizirano, ali ja sam tu ništa nisam mogao.

Objavio si zbirku poezije i proze, doduše poetizirane proze, crtaš stripove... Težiš li totalnoj umjetnosti? Planiraš li objaviti i stripove? Ilustrirati vlastite knjige? Možda film ili opera? Je li umjetnički senziblitet jedan i jedinstven?

- Ma kakva totalna umjetnost! Prvo ne znam što je to, a drugo ne mogu čak ni zamišljati freakove koji bi bili totalni umjetnici. Ili bilo što drugo - totalno. Osim totalnih kretena. Posljednji strip nacrtao sam prije valjda petnaest godina, a podrapao ga prije deset, jer je kubikaža krame oko mene opako prijetila da onemogući fotosintezu i normalnu produkciju kisika onih dviju skromnih biljčica koje su me okruživale, tako da danas nemam ni jedan stari zapis, i ne znam da li će me ikada više uopće uhvatiti želja za crtanjem stripova. Iako i danas crtam, pa sam čak i evoluirao i s penkale kojom sam crtao stripove prešao na drvene bojice, pa radim samo crteže, dio kojih se može pogledati u već spomenutom podlistku već spomenutog vokalno-instrumentalnog ansambla. Film, opera? Ne, iako bi oratorij već bio zanimljivija forma. Ili filmska glazba, onak' melodija koju svi pamte i mogu fućkati. Pa da se opet vratim na početak - možeš valjda biti samo totalni kompozitor, pa si onda valjda i totalni umjetnik. Ali ja ne bih htio biti ništa totalno - mislim za sebe. Htio bih si ostaviti prostora. Pa - totalno je dosadno.

Kada je nastajala/nastala prozna zbirka Svi sretni ljudi (Meandar, 2005)? Pitam te zato jer imam dojam da je tu dosta starih zapisa, da je zapravo riječ o teretu prve knjige kojega si se objavljivanjem htio riješiti, kako bi mogao ići dalje. Naime, dobar dio tih kratkih, fragmentarnih zapisa sliči mi na rane radove.

- Sretni ljudi svi nastali su prije 180 godina i uz isto toliko promjena vremenskih i klimatskih zona. Nije tu mnogo starih zapisa - to je stari zapis i prije više od deset godina ja sam jedan lijepi dan krenuo u grad tražiti mu izdavača, ali nikada nisam stigao do grada. Čuj i onda ti se malo mijenjaju okolnosti u životu, pa tome pribrojiš i lijenost i ne da ti se, pa onda neke događaje koji te otpeljaju u svom smjeru i sve skupa predaš deset godina prekasno. Pa još čekaš dvije i pol. Ali je li to opravdanje za sam rukopis - jasno da nije. Tehnički, ja ga se jesam htio riješiti i, okej, imaš dva načina - poderati ili naći izdavača. Pa kad sam stavio stvari na stol, nisam želio biti mazohist i pronašao sam izdavača. To je moj osobni dnevnik, vrlo stvaran, jednog razdoblja u mom životu. Ja znam da je on hendikepiran jakom zatvorenošću i privatnošću, ali ja sam tada bio klaustrofobičan i sav zguran i opisao sam to stanje najbolje što sam mogao. Sretni ljudi svi priča su koju sam podijelio međunaslovima, ona unutar korica traje gotovo kao u zbiljskom vremenu, i baš je moja osobna. Nema ključa koji ja nekomu mogu dati za čitanje toga, stari, gledaj slike, ili, još bolje, traži od mene rječnik. Ja sam tako napisao, tebi se sviđa ili ne - to je legitimni hranidbeni lanac u kojem si možemo pljuvati u tanjur. Ne sjećam se da sam išta mijenjao - ako jesam, onda sam to radio onda.

Zbirka pjesma Trbuh crnog bombardera (Naklada MD, 2005) čini mi se uspjelom, za razliku od proze. Motao si se oko glazbene scene pa me zanima imaš li ambicija postati i tekstopisac?

- Motanje oko scene dio je servisiranja pubertetskog vremena, a danas se družim još jedino s Dubravkom Ivanišem iz Pipsa, kojeg i poznajem još od prije benda, dok smo bili na bok, sused. Usput za istoga muža smatram da je i autor - meni - ponajboljih rock-tekstova u nas. A ja sam ne mislim postati tekstopisac, jer to mi jednostavno nije medij. Pa dosta sam se odlijepio i od slušanja glazbe. To je ono zbog čega sigurno nikada neću dopustiti totalno - nešto te jednostavno prestane uzbuđivati, možeš dalje bez toga, a ne trza te kao neka amputacija. A Trbuh crnog bombardera nastao je posve drukčije od Sretnih ljudi, komunikativniji je, precizniji i bistriji, odmah znaš što dobivaš. Sretni ljudi.. bili su mi centar jednoga vremena, Trbuh crnog bombardera bio je njegova periferija. A opet, i nisu toliko različiti.

Dulj pjesmom upisao si se u nisku generacijskih autora (Jurak, Perišić, Radić) koji su se koristili mitovima Divljeg zapada kao predlošcima. Čak sam i ja svojedobno napisao podulji esej o Billyju the Kidu. Osim igranja kauboja i Indijanaca, važnom mi se u toj generacijskoj opčinjenosti čini i Ondaatjeova knjiga Sabrana djela Billy the Kida. Poznaješ li poeziju ostalih kauboja i odakle, po tebi, ta opčinjenost?

- Dulja pjesma mi je i najdulja pjesma, prije koje o spomenutom gospodinu Billyju The Kidu nisam znao ništa osim onoga filma s evergreenom Knockin' on Heavens Door. Ja sam bio pušač, ali do kraja, ratnih filmova i nije bilo greške da ću ih odgledati sve, već na špici poistovjećen s nekim od likova. Osim onih, jasno, koje je glumio pokojni Pavle Vujisić. Sve sam ih gledao - i domaće i strane. Čak su mi se u glavi ujedinile vojske u naši i njihovi. Zbog toga nisam ni mogao biti zaražen vesternima, jer, pazi - stvari sam gledao čisto tehnološki, ali nisam otišao u SF, stao sam s Pustinjskom olujom. Tako da je Billy the Kid zapravo više neko odmetništvo od nečega od čega sam se tada morao odmetnuti, a sada se ne sjećam čega, ali valjda je vrijedilo. To je ista vrsta otpadništva kao i Zeleni kader, samo što sam poslije negdje pročitao da je Billy bio i poluidiot, pa me to malo kosnulo. A kad već ideš u neko odmetanje, ipak je on najbolja metafora, sorry, ali ostali junaci i iz tog wild west doba su prešminkerski, a Jovo Čaruga prevelika seljačina. Iako bih danas možda baš njega odabrao. Zato i ne mogu ništa reći o nekom grupnom feelingu. Od navedenih pisaca poznajem samo Perišića, i to što on piše mi je u redu, rijetkost za domaće stvari. Preostalu dvojicu nisam čitao.

Imaš priliku izreklamirati treću knjigu. Mikrofon je vaš...

- Sunčana strana radijatora moja je izmišljena autobiografska proza sa slikama. Za nju sam radio i naslovnicu. Bit će objelodanjena vrlo brzo pod uredničkom palicom Ede Popovića u Sysprintu. Ona je opet drukčija od Ljudi... i Bombardera, vesela i nepretenciozna zajebancija, moje djetinjstvo, obitelj i nekoliko mudrih susjeda. Počeo sam je pisati prije petnaest godina, a onda sa stankama, polako, ništa do lani, mislim srpnja, kada sam se s Dubravkom dogovorio da i ona ide kao dio Zelenog kadra. Na kraju, kako ipak nije pisana u komadu, dala mi je misliti u svemu što se promijenilo tijekom tih godina. Ne mogu reći da se ništa nije ostvarilo onako kako sam ja htio. Skužio sam da je sve drukčije - nisam mogao usporediti sebe, svoje želje, onda i danas. E i zato mi je dobro došla.

Razgovarao Kruno Lokotar