Treba ići polako...

Treba ići polako...

Guy Darmet voditelj je Maison de la Danse od 1980. te umjetnički direktor Bijenala plesa u Lyonu od 1984. Nakon karijere u novinarstvu i marketingu upravo se on pojavio na čelu inicijative za osnivanje plesnoga centra u Lyonu, danas jedne od vodećih europskih plesnih ustanova.

Protekle 2004. Bijenale se okrenulo zemljama Europe, točnije Europske Unije. Kao i većina festivala koji su se održali u godini kada je novih deset zemalja pristupilo Uniji, i Bijenale je željelo predstaviti umjetnike, baltičke i istočnoeuropske susjede čiji rad ovim političkim činom i službeno postaje dio europskoga kulturnog korpusa. Prikazan je velik broj predstava iz čak dvadeset i jedne europske zemlje. Nažalost, ne i iz Hrvatske.

- Mi na neki način tek otkrivamo istočnu Europu. Nadam se da ćemo uskoro uspostaviti vezu jer smo sada ipak svi zajedno u Europskoj Uniji, a i Hrvatska će uskoro biti. No, naša je Europa Europa muškaraca i žena, umjetnika i kulture. A ona se ponekad zemljopisno ne poklapa s politički određenom Europom.

Možete dati kraći pregled povijesti Plesnog bijenala u Lyonu, uz koji ste, kao i uz plesni centar Maison de la Dans povezani privatno i profesionalno?

- Imali smo sreće kada smo 1980. od grada Lyona dobili prostor namijenjen plesnoj sceni. Od tada je već prošlo dvadeset i pet godina. Koreografi i plesači tada su se udružili i zatražili prostor od grada. U početku je njihova ideja bila dobiti prostor za lokalnu plesnu kompaniju. Ja sam tada radio kao novinar i rekao sam im da ne mogu učiniti nešto samo za sebe, da moraju otvoriti vrata plesu iz regije, na nacionalnoj razini, te čak i međunarodnoj u budućnosti. Postojala je prilika za to. I tako smo otvorili Maison de la Danse 1980. U početku nismo imali novca, samo nešto malo od Grada Lyona, no imali smo pozornicu. Danas se u toj zgradi nalazi Théâter de la Croix-Rousse. Ostali smo tamo punih dvanaest godina. Imali smo uspjeha. No, prostor nije bio posve primjeren, tako da se scenom nismo mogli koristiti za sve produkcije koje su nam bile zanimljive. Godine 1992. Grad nas je odlučio premjestiti u dotadašnji Centre Dramatique National, to je prostor gdje se Maison de la Danse nalazi i danas. Imamo tisuću i sto mjesta za publiku, visinu scene, hodnike, imamo mogućnost ugostiti kompleksne produkcije. Danas u Lyonu imamo više pretplatnika od Opere i Nacionalnog orkestra. Za petnaestu godišnjicu imat ćemo šesnaest tisuća pretplatnika, a to je golem broj. A program može biti u rasponu od nečega vrlo popularnog do avangarde.

Bijenale je rođen 1984. U biti nisam radio na ideji festivala, no pojavila se divna prilika jer je tada jedan ljetni festival u Lyonu odumirao. Ljudi su se pitali što da učine s njime i ja sam postavio pitanje: zašto ne bismo organizirali plesni festival? Znao sam da mnoge stvari ne mogu učiniti u svojoj matičnoj kući, no u okviru festivala mogu iskoristiti mnoge prostore u gradu. Tako mogu učiniti sve ono što ne mogu tijekom sezone. Prvi Bijenale ispričao je priču modernog plesa. Zatim smo se bavili njemačkim ekspresionistima, četiri stotine godina plesa u Francuskoj, tema 1990. bila je Američka priča. Te godine svi su bili u Lyonu - od Marthe Graham, Paula Taylora, do Mercea Cunninghama, Trishe Brown, svi u sklopu jednog festivala. To je bila godina naše međunarodne eksplozije. "New York Times" pisao je: "Postoje mnogi festivali na svijetu, no samo je jedan bitan - Bijenale u Lyonu." Takav članak dobar je uvod i može otvoriti mnoga vrata. Zatim smo se 1992. bavili temom Španjolske, to je bila i godina održavanja svjetske izložbe u toj zemlji. No, mislim da nije bila dobra zamisao baviti se samo jednom zemljom. Bijenale 1994. nazvali smo Mama Afrika. Uključili smo više koreografija koreografa druge generacije u Europi jer je tada za Afriku još bilo prerano. Svi novi afrički koreografi pojavili su se u proteklih pet ili šest godina. Te smo godine doživjeli izniman uspjeh. Nakon toga otkrio sam Brazil. I taj Bijenale bio je vrlo popularan, iako smo uključili najavangardnije brazilske koreografe. Brazil je golema zemlja i tamo možete naći mnogo različitih autora. Doveli smo i jednu školu sambe i odlučili napraviti prvi Défilé. Zamisao je proizašla iz ideje karnevala, no više nego karneval sam, ideju za Défilé dobio sam prateći rad škola sambe. One su društvena mjesta, mjesta na kojima ćete naći liječnika ili stomatologa ukoliko ih trebate, mjesta na kojima možete proslaviti rođendan, te škole oblikuju svakodnevni društveni život tamošnjih ljudi. I tako smo napravili prvi Défilé s djecom i mladima iz predgrađâ Lyona, s brejkdenserima. Danas mi svi govore da je to najvažniji dio Bijenala.

I vrlo posjećeno događanje?

- Uz lijepo vrijeme očekujemo tristo tisuća posjetitelja, koji će vidjeti što su sudionici pripremili, sudionici iz predgrađâ, nezaposleni građani.

Naglasak je na uključenosti stanovnika?

- Da, sve što trebaš učiniti jest javiti se, dati svoje vrijeme, svoje veselje, uživati u radu i susretanju s drugima. Svi su troškovi pokriveni. I postaješ zvijezda pred najvećom publikom na svijetu.

Koliko skupina sudjeluje u Défiléu?

- Na posljednjem Bijenalu sudjelovale su dvadeset i dvije skupine. Pet iz Lyona i ostale iz sedamnaest drugih gradova. No, da se vratim na povijest Bijanala, koji je nakon 1996. postao geopolitički u svojoj temi. Više se nismo samo bavili plesom iz udaljenih zemalja. Kada smo se odlučili za Mediteran kao temu, pokrenuli smo političko pitanje. Imali smo problema s desnicom ovdje u Francuskoj. Vođa krajnje desnice optužio nas je da podupiremo ilegalne useljenike. No, festival je bio uistinu zanimljiv te godine - položaj tijela u mediteranskim zemljama. To je bila zanimljiva konfrontacija. Zatim smo se bavili putom svile. Kao što znate, Lyon je grad svile i odlučili smo ga povezati sa svim tim autorima iz udaljenih zemalja Azije - Kine, Japana, Koreje. Publika je sa zanimanjem otkrila da ples može biti i životna filozofija, te da kad plešete u Koreji to nije nimalo nalik životu nekoga tko pleše u Europi. Terra Latina bila je tema 2002. Pozvali smo koreografije iz različitih krajeva Južne Amerike - od Meksika do Patagonije. To je bila vrlo dobra godina. Pokazala se nužnost plesa umjetnikâ iz zemlje Južne Amerike koji nemaju pristup izvorima novca, žive u teškim uvjetima, no posjeduju jedinstvenu kvalitetu ekspresije. Napokon, 2004. bavimo se Europom. Blizu smo doma, no što smo bliže, to shvaćamo da manje znamo. Otkrivamo ljude. Tijekom tri tjedna predstavljamo vrlo različita djela, od vrlo popularnih kao što je Compagnia Aterballeto iz Italije, sve do mladih i relativno nepoznatih izvođača kao što je Sónia Baptista. To je vrlo bitno za publiku, koja dolazi u dodir s tim umjetnicima, njihovim različitim idejama, onim što se zbiva u drugim zemljama.

Sto šezdeset i dvije izvedbe 2004, ako se ne varam?

- Da, ja smatram da taj broj možemo zadržati jer i sami možete zapaziti da je sve bilo rasprodano. Teško bi bilo ostvariti veći festival s novcem kojim raspolažemo. Riječ je o popriličnoj svoti i gotovo mi je neugodno spomenuti je pred nekim iz Hrvatske. U Francuskoj postoje tri velika festivala: Lyon za ples, Avignon za kazalište i nešto malo plesa i Aix-en-Provence za operu. I novac je raspodijeljen tim redoslijedom. To znači pet milijuna eura za Lyon, deset za Avignon i petnaest milijuna eura za festival opere u Aix-en-Provencu. To znači da mi nismo najveći u Francuskoj. No, nakon borbe koju sam vodio proteklo desetljeće mogu reći da mislim da smo najvažniji plesni festival na svijetu. Imamo prilike pozvati vrlo zanimljive ljude, platiti im bez mnogo pregovaranja. To je važno. Moramo biti profesionalni i ustrajavati da se prema plesu odnose jednako kao prema kazalištu i operi. A i sami znate da je ples često na posljednjem mjestu.

Biste li rekli da se na ples kao granu umjetnosti danas ipak gleda drukčije nego prije dvadeset godina?

- Posve drukčije. Prije dvadeset godina imali smo manji broj ljudi zainteresiranih za suvremeni ples i veliku publiku tradicionalnoga, klasičnog baleta. Dva desetljeća poslije, publika klasičnoga baleta znatno je malobrojnija i u Francuskoj više nemamo velikih kompanija, osim divnog baleta Pariške opere. Još imamo i intelektualan, avangardan ples, konceptualne radove, performans. No, između ta dva pola imamo brojnu publiku, velik broj ljudi koji su otkrili ples. A mnogi od njih otkrili su ga upravo na Bijenalu. Imamo publiku koja dolazi otvorena, entuzijastična, koja želi vidjeti različite stvari. Upravo to čini uspjeh i Maison de la Danse i Bijenala. Meni je publika vrlo važna. Ponekad sam pomalo kritičan prema brojnim kolegama koji provode mnogo vremena u uredima, listajući časopise ili surfajući internetom, no koji zaboravljaju važnost publike, koliko je bitno biti s njom, komunicirati, informirati je, privući je. Imamo sve više posjetitelja. No, to nije lak posao. Svjestan sam da tristo tisuća posjetitelja Défiléa neće doći u kazališta. Nemam ni mjesta za njih sve, no, a ovo je važno, nakon Défiléa na ulici mi prilaze ljudi i govore: "Ove je godine Bijenale bio izvrstan!" Oni su sudjelovali u Défiléu i time postali dijelom Bijenala. To je važno i za samo događanje i za njegovu budućnost. Više im nitko ne može oteti njihov festival, on se zbiva u cijelom gradu, na dvadeset i tri mjesta...

Neki festivali misle da mogu raditi najluđe stvari na početku. Ne, treba ići polako, ići u kazalište, zatim izaći na ulicu, osjetiti ulicu, tek onda ići u park ili hotel. Mi to sada možemo raditi jer je publika na to spremna. Tristo ljudi došlo je pogledati izvedbu u parku. No takve stvari treba raditi s vrhunskim umjetnicima. Treba ići za najvišim standardom.

To je već pitanje selekcije?

- Nužno je sve vidjeti vlastitim očima.

Neki su umjetnici pozvani predstaviti se premijerno na Bijenalu?

- Premijerna su djela rizična. No, to je tako. Naš je posao preuzeti taj rizik. No, kada su ostala djela u pitanju, mi smo jedan od rijetkih festivala čiji selektori putuju kako bi vidjeli sve predstave prije no što ih izaberu. Važno je vidjeti nečiji rad, upoznati ljude, razmisliti o prikladnu prostoru za njihovu predstavu. Loš izbor prostora može ubiti izvedbu. Zato treba otići i razgovarati s koreografom, direktorom lokalnoga festivala, francuskim kulturnim atašeom u toj zemlji... Upravo to je Bijenale - uspostavljanje veza, veza s umjetnicima i s publikom.

Pretpostavljam da ste već zaokupljeni Bijenalom za 2006. godinu?

- Posljednjega dana Bijenala već najavljujem temu sljedećeg, i dva tjedna nakon završetka počinjemo raditi na njemu. Sljedeći Bijenale bavit će se gradovima sa svih pet kontinenata, ne samo posebnim odnosom tijela i grada, site specific izvedbama, nego ćemo ponovno pozvati brejkdensere... Ja nisam umjetnik koji može svojim rukama napraviti djelo poput slikara ili kipara, no ja svojim rukama radim Bijenale. Na neki način to je isto, to se mora raditi vlastitim rukama i srcem. Ukoliko nemate srca, nemate strasti za taj posao, radite nešto drugo.

Razgovarala Ivana Ivković