STRATEGIJE KOPIRANJA

Kristina Lenard & Michael Johansson, Copycat, Galerija PM / Dom hrvatskih likovnih umjetnika, 22. veljače - 2. ožujka 2005.

STRATEGIJE KOPIRANJA

Većinom je sličnost vizualna, kopira se motiv i/ili kompozicija slike, ali ponekad se reproducira ideja i sličnost se ostvaruje na asocijativnoj razini. U nekim slučajevima kopija je napravljena fotomontažom. Sredstvo je digitalna kamera i računalni program Photoshop. Na taj se način reproduciraju i zbilja i njezina medijski posredovana slika. Zapravo, za jednog od autora simulakrum postaje modelom kojeg se re-producira ili re-kreira

Zajednički projekt Kristine Lenard, Zagrepčanke, i Michaela Johanssona iz Malmöa u Švedskoj odvija se posljednjih nekoliko godina upravo između tih dvaju gradova. Osnovna je tema, kao što sam naslov izložbe kaže, kopija, a problematizira se bilježenjem fragmenata stvarnosti posredovanjem fotografije, na temelju vizualne i verbalne komunikacije među autorima.

Izložba / projekt sastoji se od parova sličnih fotografija, od kojih svaka polovica para pripada jednom autoru. Kojemu, možemo saznati tek prepoznajući zagrebačke motive i pripisujući ih Kristini, dok za ostale to ne možemo utvrditi.

PITANJE AUTORSTVA

Prizori iz svakodnevice iz javnih i intimnih prostora: urbani motivi i oni iz prirode, spavaće sobe i radionice, predsoblja i trgovi, rukavice i cipele, trgovine i tržnice... snimljeni su iz različitih rakursa i primjenom različitih planova. Postupak je ovaj: jedan od autora snimi fotografiju i šalje je ili opisuje putem e-maila ili SMS-poruke drugomu, koji treba pronaći sličnu situaciju ili predmet u gradu u kojemu živi ili stvoriti prizor koji nalikuje onomu na slici koju je dobio. Većinom je sličnost vizualna, kopira se motiv i/ili kompozicija slike, ali ponekad se reproducira ideja i sličnost se ostvaruje na asocijativnoj razini. U nekim slučajevima kopija je napravljena fotomontažom. Sredstvo je digitalna kamera i računalni program Photoshop. Na taj se način reproduciraju i zbilja i njezina medijski posredovana slika. Zapravo, za jednog od autora simulakrum postaje modelom kojeg se re-producira ili re-kreira.

Stoga je pitanje autorstva izloženih fotografija: tko je prvi snimio neki motiv, tko je autor i što je original, a što kopija, te provokativno propitivanje i relativiziranje toga problema. Michael Johansson se i teoretski, u magistarskom radu, bavi strategijama kopiranja, koristeći se, osim vlastitom praksom, i primjerima iz povijesti umjetnosti. Tehnička dostignuća u umjetničkom stvaralaštvu u potpunosti su promijenila ne samo produkciju nego i recepciju umjetničkog djela. To se u Benjamina napose odnosi na fotografiju i film, medije koji su po njegovu mišljenju potpuno uništili auru jedinstvenosti i neponovljivosti umjetničkoga djela. Umjetnici pop-arta, osobito Andy Warhol, reproduciranju i umnožavanju kopija dali su umjetnički legitimitet, ne lamentirajući nad aurom i jedinstvenošću djela. Lenard i Johansson djeca su doba mogućnosti tehničke reprodukcije umjetničkih djela, svijeta medija i slika, a ta su povijesna i umjetnička dostignuća za njih činjenica kojoj pridodaju mogućnosti koje nudi digitalna tehnologija.

POETSKA KOMUNIKACIJA

Motivi fotografija, najčešće iz vizualnog i sadržajnog repertoara urbane svakodnevice, otkrivaju stajališta iz kojih se mogu iščitati promišljanja o masovnoj proizvodnji i konzumerizmu (fotografije gomila predmeta ili smeća), galopirajućoj globalizaciji (isti nazivi trgovina i gradski prizori), ekologiji (slike iz prirode s gotovo uvijek prisutnim tragovima čovjeka)... Vizualna poetika Kristine Lenard i Michaela Johanssona po motivima i likovno korespondira likovnoj estetici ostalih generacijski im bliskih autora, primjerice onih čije smo radove nedavno mogli vidjeti na izložbi Stanje stvari.

Ma koliko ostaje dvojbenim koliko je stvarna stvarnost na njihovima fotografijama, komunikacija među autorima, unatoč njezinoj posredovanosti, neupitno je realna. Upravo je ta komunikacija među dvjema polovicama para iznimno bitan činitelj poetskog aspekta rada. Kao što je za Danteove Francescu i Paola knjiga bila posrednik u snubljenju, u ovom slučaju to su elektronički mediji i slika, kao što i priliči digitalnoj eri.

Neagresivna provokativnost, propitivanje tradicionalnih atributa umjetničkog djela, implicitno referiranje na umjetničke koncepte iz prošlosti, ali i povezanost s postmodernističkim teorijama i praksom, djelovanje u paru sa svim intimnim i emocionalnim slojevima koje takav način rada nosi, vizualna dojmljivost… sve to izložbu čini odličnom.

Markita Franulić