SLATKA PRLJAVA OSVETA

SLATKA PRLJAVA OSVETA

Film je u medijima žanrovski predstavljen kao triler, premda se iza njega krije tipična korejska melodrama

Kreativni uzlet korejske filmske produkcije, definitivno najčudnije i najiščašenije od svih kinematografija ucrtanih u istočnoazijsku filmsku kartu, osjeća se na svim mogućim razinama, u rasponu od velikih sineasta poput Kanga Woo-suka koji su nam dokazali da blockbusteri nipošto ne moraju biti isprazni (šifra: Public Enemy, Silmido) pa sve do onih koji se oslanjaju na politique des auteurs, poput Honga Sang-sooa. Jer, u zemlji u kojoj je ministar kulture ni manje ni više nego Lee Chang-dong, čovjek koji nam je podario nebrušene filmske dragulje poput Oaze ili Pepermint bombona, taj je uzlet bio neizbježan.

No, ako postoji nekakva odrednica koja povezuje obje struje, komercijalnu i artističku, to je autorovo izopačeno ustrajavanje na poniženju, patnjama, pokori i svim mogućim mukama kroz koje prolaze njegovi protagonisti. Možda se ključ njihove fascinacije mučeništvom krije i u njihovoj religijskoj orijentaciji, jer mnogi od njih vole naglašavati svoje kršćanske korijene, čak i onda kada se poput Kima Ki-duka bave budističkim temama (kršćanstvo u Južnoj Koreji ima brojne sljedbenike). Takav pristup očit je i kod Parka Chan-wooka, čija je raskošna paleta muka i mučenja strogo usredotočena na oralno područje (vađenje zubiju, rezanje jezika, gutanje žive hobotnice, povraćanje valjušaka). A što se pak tiče autorova dominantnog motiva osvete, pogotovu kad shvatimo da je on ograničen na vigilantističko stomatološki princip vađenja zuba za zub, dovoljno je prelistati Bibliju.

No, čak i kad je riječ o novom korejskom pulpu, s Parkom kao jednim od njegovih najutjecajnijih predstavnika, njegove naracije obilježuje neočekivano razoran emotivni naboj. Takav je i Oldboy, koji barata tipično kršćanskim motivima pravde, spasenja, fatalizma i etičke higijene. A tim se motivima pridružuje i starozavjetni motiv pravednoga Joba utjelovljena u liku Oha Desua, koji nevin trpi tijekom petnaestogodišnjega zatočeništva u hotelskoj sobi, premda ni sam ne zna zašto je tamo dospio i tko ga je tamo strpao. Poput Parkova suluda Joint Security Area, tako se i u Oldboyu razdvajanje tretira u kontekstu sudbe. Samo što je takav fatalistički pogled na svijet u prvom slučaju određen politički (demilitarizirana zona između Sjeverne i Južne Koreje), dok je u drugom on psihoanalitički (traume izazvane tragičnim razdvajanjem brata od sestre koja je pohađala katoličku školu, odnosno, sestrino samoubojstvo kojim se prekida njihova incestuozna veza). U oba slučaja, film je u medijima žanrovski predstavljen kao triler, premda se iza njega krije tipična korejska melodrama.

Ništa manje znakovite nisu ni dodirne točke koje povezuju strukturalnu strategiju Oldboya s autorovim prethodnim filmom Sympathy for Mr Vengeance. U oba slučaja, fatalizam je povezan s osvetom (u prethodnom slučaju, ona se krije i u junakovu nadimku iz naziva filma). U obama slučajevima imamo ono nevidljivo apsolutno biće koji nadzire sudbinu njegovih junaka, jer u Parkovu svijetu ne postoje slučajnosti. Oba filma započinju najdramatičnijim mogućim trenutkom, onako naglo i bez uvijanja, kao u nekoj energičnoj videoigri, koja će se nastaviti sve do sama kraja, premda Parkova opsesija TV ekranima i računalnim monitorima povremeno prelazi u histeriju i zagušuje autorove grotskne kadrove. Zato su najimpresivniji filmski trenuci rezervirani za junakovo jobovsko zatočeništvo. No, dok nam u Sympathy for Mr Vengeance autor poručuje da je osveta loša za zdravlje, u Oldboyu njezin je učinak pozitivan, gotovo terapeutski, premda pravi motiv filma nije osveta, nego spasenje. Kako bi to rekao Tarantno, osveta je najbolja dok se servira vruća. Tko bi rekao da će redatelj koji je svoj debitantski film poetski nazvao Mjesec je sunčev san, zaroniti u tako brutalne i nemirne vode. San se očito pretvorio u noćnu moru.

DRAGAN RUBEŠA