SIZIF?

(Napomena: O prošlom broju pobirak se nije obreo, jer sam radio jedan sizifovski posao. Naposlijetku sam i ostao kod naslova kao teme za drugi jedan sadržaj, koji mi se slučio.)

Još kao petogodišnje dijete imao je na slici onaj pogled koji su mu kasnije spočitavali u životu: odsutan, nerazabran i nevoljkast, svojstven izgladnjelu ili oboljelu djetetu, kojem se grsti od ricinusova ulja. Položenu preko ramena tete Ivanice vidjelo se sve to troje, kao i pognutost od višemjesečnog preležavanja upale pluća na visokim jastucima. Puteljak u tetinu zaleđu nije bio izbor onog pogleda, ali ga je bio više nego vrijedan; sav bjeličast od pločastoga morskog kamenja, zaglađen od zimskih bura više no od oborinskih voda jer nijedne od današnjih najmanje sedamsto kuća nije tad bilo u pozadini, niti sadašnjeg otpada uopće na planetu. Mlado oko nije zadržalo nikakvu predodžbu - ni što ta staza, jest, a kamoli što možda znači. Ostao je jedva znak u kolopletu onih iz proštenjskih kaleidoskopskih tuljaka oko sv. Lovre, s kristalićima ili sa sapunicom, ako je starije oko dopustilo fokusiranje. Tuljak me se najdulje doimao. Sjećanje bolje osjeća; nego što shvaća. Ne ulovivši dakle ništa u vidnom polju - osim nepostojećeg mozaika - mlada jedinka ulovila se doskora, sama u paučinu sizifovske sudbine, a da to sve donedavna nije bila spoznala. Mi koji gledamo da bismo vidjeli, vjerujemo da prepoznajemo znake: sav onaj kamen, što ga je desetak godina kasnije - najprije po stranome nalogu, potom po vlastitone nagonu - iz mora izvaljivao dječak, prtio ili navaljivao uza, strminu, nanosio zemlju, ravnao, sijao travu, koja je rasla brže od ovog teksta. Ali zaludu, jer bozi groma i kiše s Biokova htjeli su svaki put promjenu novog i dovođenje prizora s putom u prijašnje stanje. Ujesen i s proljeća, razvaljivali su prtinu bujicama, uspostavljali vododerinu, ogoljavali novopostavljene instalacije, kao da bi htjeli dublje, do grčkih razina tla. Jesu li se svetili ili samo imali pravo podsjetiti na os, što je u produžetku razrovanog puta išla do planinskog visa Vošca - kao cesta južnijih davnašnjih polisa - a na morskoj strani preko hvarskih polja Starigrada do grčke kolonije Visa? Je li mladić čeprkao po zamišljenom limesu, budući da se taj prema vertikali odnosio kao horizontala? Ili ga je crta potvrđivala? Svakako, inat ljudskog i božanskog kao da se nastavljao između puntarskog boga i puntarskog čovjeka, a da ni bog ni čovjek nisu htjeli promjenu, nego vraćanje i potvrđivanje starog, netom minulog stanja. Upor je to bio pravi južnjački, jer da je mitologiji bilo do laganja, Sizif ne bi bio iz južnih krajeva, nego iz nordijskih, primjerice skandinavskih mitova. No, kako kult osobnog - bilo faktičkog, bilo fingiranog - na sjevernim širinama nikad nije imao toliko zagovornika kao na južnima, ne čudi u nekih od tili naroda (primjerice nizozemskog) potpun izostanak epskog i junačkog. Životopisni Plutarh niti je slučajan na jugu, ni kao sjevernija čežnja u životu i literaturi...

Nismo rekli da je naš štićenik za svoj sizifovski posao imao uzora, ali i naručioca, koji je mladića - tada zapravo još dijete - plaćao dobrim džeparcem za održavanje staze nasipanjem, ravnanjem, plijevljenjem i čišćenjem sve od mora, pa do odvojka za svoju kuću. Dječak bi redio i puteljak do naručiočeve kuće; u svemu ostalome držao se opisane osi kojom je bio začas doma. Žovijalni gospodin svjetskog ponašanja dolazio je iz Zagreba, a ovdje je od gospođe po imenu Jelena... prezimena Vnukova ili slično, otkupio jednu od onih kuća, ruskog ladanjskog izgleda, kakvih je nekoliko bilo u mjestu, vlasnika imućnih Rusa, izbjeglih nakon ili uoči boljševičke revolucije. S netipično natkrivenim trijemovima za ovo podneblje izgledale su poput ljetnikovaca s rute Puškinova izgnanstva. Gospodinova imena i prezimena bolje se sjećamo, ali što vrijedi, kad su ga svi zvali samo Zubarom. Zubar je dječaku svratio pozornost na rubno kućno kamenje, zaostalo od ruske gospođe, čega je zaželio imati više. Tako se dječak, koji je postajao mladić, sasvim odao moru i njegovim plažama, gdje je tog kamenja, zapravo krupnijeg djevičanskog šljunka, bilo u izobilju, dok se za ljeta zaticalo jedva nešto kupača. Još ranije, odmah iza onoga, rata, plaže su premjeravali samo makarski - i to viđeni slikari i ostavljali akvarelske tragove svojih okušaja u sidrenim mlakama. Jednog od tih ranih, poslijeratnih ljeta dotjerivanim i opisanim puteljkom u nekoliko navrata spustio se gospodin Ujević, najavljivan već odozgo ponekim uplašenim ženskim glasom iza kapaka: "Bježite, bježite, eno ludog Tina!" - Za puno grešnijim Zubarom, Sizifom ljubavnog snubljenja i seksualnog prosvjećivanja zaostale sredine u tim i narednim godinama, samo se, naprotiv, šaptalo. Ali muški svijet mu je neskriveno zavidio u ono vrijeme prije ljetne plažne revolucije, zrelo zaključujući da se ljubavnikove ženske nisu koristile onim pješačkim putem, već ga gornjom stranom samo presijecale, jedva vidljivim prečacima u poljskoj travi.

Nekako u to vrijeme stigla je u mjesto i gospođa Breyer, čiju je kuću na samoj obali, kao židovsku, od zaposjedanja, rušenja ili paleži u ratu čuvala, dječakova rodbina, tako što bi se netko povremeno izložio opasnosti prespavavši u njoj. Već neko vrijeme zubar je bez ikakvih naznaka bolesti, čak i ikakvih zdravstvenih tegoba, bio pokojni, iznuren valjda borbom lokalnog pravednika oko međa. Mladić je svakodnevno pojavljivanje stare dame, s kanticom punom šljunka nakon plaže, prihvatio očigledno kao ozbiljan uzor za nastavak svog uporničkog sizifovskog poslanja. Sve donedavno stanje je navodilo na naše vedro zapisivanje, takoreći zelenom tintom, onih sadržaja oko ugrađenoga silaska jednog od Sizifovih amblemskih znakova odrona. No reklo bi se, ili se mislilo: sizifovsku vedrinu ne može ništa naoblačiti. Osim opetovanja uloge, koja možda i nije bila napisana za mladića! Čak ni Zubarovu smrt nije mladić tada - a danas čovjek u zrelim godinama, shvaćao drukčije nego kao groteskni vic. Pa, zaboga, mnogi žive još danas, koji su u usporedbi s njim bili i onda mrtvi. Svakako, donošenju većih i manjih oblutaka s mora nije bilo ni kraja ni zastoja tako da će stanje zasutosti jednog uskog primorskog lokaliteta dovoditi u zabunu arheologe i za dvjesto godina. Ili bar toliko, jer akumulacija žala traje već dobrih pedeset.

Stanje na terenu staze penetriralo je. Preinda uzaludan, postupak obnove nastavljao se - moglo bi se reći - sizifovski s obiju strana. Bozi nevremena i pijavice bili su u stanju usisati jato srdela i prosuti ga po Zagori; a. kamoli ne razmrdati kamenje, povaditi stazine rubnjake. Ali i mladićev se posao sve muževnije nastavljao, inatljivo i bez naredbe, čak je pridobio i neke poklonike sa strane. Mi koji smo bili nadnijeti nad njegovom sudbinom, skoro bi se moglo reći zauzeti njenom ozbiljnošću, nismo ipak stigli upozoriti da je kamen građa mitska, a ljudsko tijelo građa sudbinska, i da drugo ne može pobijediti prvo. Materijal koji pobjeđuje je kamen: i premda sam nema sudbine, od svake ljudske sudbine trajniji je. Ljudski život u usporedbi s njime obična je kletva od krvi i mesa. I zato je postojala opasnost da bozi kazne čovjeka. Ali im se, grčkima, nije više dalo silaziti u vremenost, pa su ga pustili da se igra i u tome gotovo potroši svoj život. Jer čovjek je nepovijesnom mitu i njegovim bozima živa rnrtvost, svakim svojim zbivanjem, pa i povijesnim.

A naš junak? On je sve do nekog vremena, što znači i kao odrastao čovjek, i prije kao mladić, i najprvo kao dijete gledao na onaj put kao u neku metaforu svog života. Odrednicu, dakle, kojoj je pridavao i nešto prenesena značenja, s obzirom na ono što mu se dešavalo na zbiljskim životnim putima, gdje je pokušavao biti istrajnikom i upornikom u popravljanju stihijne zbilje, kao kad je ono uklanjao posljediče prirodne stihije i njene ponovljive volje. Prihvaćao je dio toga kao svoju sudbinu: što se gorega dogodi, to će on to bolje popraviti. Upravo kao da se radi o kamenju, koje starogrčkom Sizifu nije padalo na pamet, nego na glavu - tako ni njemu nije padalo na pamet da najveće podvale ne dolaze od stvari, nego od ljudi. Ona Hegelova podvala stvari kao objekata bila je shvaćena preširoko ondje, gdje je uskoća ljudskog subjekta bila bjelodana u svojoj golotinji. Sizif naših dana nije međutim imao sluha za tu vrstu opasnosti, koja se sastojala u dopuštanju stranog upravljanja sobom, kao što je on sa svoje strane ravnao stvarima. Upotreba, čovjeka huljska je njegova zloupotreba. Svojim starozavjetnim jobovskim prilagođavanjem, zapravo pristankom na tuđe zlostavljanje, naš je dvojbeni junak samo postao ravnodušan bozima, a sumnjiv raznim kumirima.

Taj dobrodošli antisizifni virus javio se u svojevremenog dječaka, kasnijeg mladića, i već odavno zrelog čovjeka otprije desetak godina. Jednostavno rečeno, naš je junak počeo sumnjati u svojstvo magneta da privlači, pa je - preobučen - shvatio da Sizif u njemu neke visine više neće, jer visine toga nisu vrijedne. Što su mu od epoleta s vremenom prišili, pomno je raskončio, ne strgnuvši ništa, ne povrijedivši tkaninu, i razvezao se od društvenih i profesionalnih obveza ranije nego što je i sam to očekivao. Prestao je isto tako nadograđivati svoje sposobnosti te ih podzidavati onako kako to čini uporni Sizif, koji je zapravo u svemu oskudniji Prometej.

Prometnuo se takoreći u upornika u opiranju. Mi koji smo mislili da ga poznajemo ostali smo zatečeni promjenom: više kao da mu nije trebala ni potvrda da se borio u bitkama, koje je izgubio, dok mu pobjede odjednom više nisu bile važne. Ne, nije se umorio; naprosto više nema volje popravljati stvari, a upravljanje ljudima nije nikad bio njegov posao. Ni umornik, ni istrajnik, bez ugrađena sizifovskog silaska, stao je lebdjeti u prostoru zvonkom od slobodna pjeva.Ivo Runtić