ŠIRENJE ARHITEKTONSKOG EVANĐELJA

Knjiga Jutarnjih ogleda o arhitekturi, prema riječima Krešimira Rogine, nije povijesna čitanka, nego je riječ o fragmentu fragmenta, vrlo osobnom viđenju prohujala trenutka jednoga djelatnog arhitekta, kakvih bi, uz postojanje službenih, pa možda i suhoparnih činjeničnih knjižurina, trebalo biti više.

Početkom ožujka javnosti je predstavljena knjiga arhitekta Krešimira Rogine Jutarnji ogledi o arhitekturi. Riječ je zbirci od dvjestotinjak kolumni što ih je tijekom posljednjih pet godina Rogina objavljivao u "Jutarnjem listu". No, pisati o ovoj Rogininoj zbirci iz kuta jednog od njezinih protagonista, a tako i neposredna svjedoka njezina rađanja, nije nimalo lako, a ni zahvalno. Kako u predgovoru knjige piše Zvonko Maković, o njoj bi se moglo pisati na više načina - iz kuta povjesničara umjetnosti, redovita čitatelja novina ili pak s pozicije prijatelja, odnosno, kao što je rečeno, jednog od svjedoka.

ZAČARAN TROKUT

Jer većina Rogininih kolumni pisanih za "Jutarnji list" od proljeća 2000. dijelom se rađala, barem u početnoj fazi, tijekom zajedničkih druženja i višesatnih raspava u začaranom trokutu čiji su nas putovi vodili od Art Net Cluba u Preradovićevoj ulici, preko obližnjeg Koldinga do udaljene Plešivičke kleti i onih nezaboravnih bakanalija tijekom kojih bi se u zenitu rasprave za stolom rađale neke od tada najlucidnijih zamisli. Jedna od njih bila je širiti arhitektonsko evanđelje. No, ta se misao, usprkos naoko hedonističkom trenutku, počela rađati u za nas dramatičnim okolnostima, tijekom jeseni 1999, u vrijeme prisilne smjene cjelokupnoga tadašnjeg uredništva časopisa "Čovjek i prostor", koju su uz nas činili i Vinko Penezić, kao glavni urednik, te Zvonko Maković, Ivan Mucko i Toni Bešlić.

Kao što rekoh, situacija je bila dramatična. Željelo nas se ušutkati po svaku cijenu, iz samo jednog razloga - jer smo progovrili o temama o kojima se tada u javnosti nije smjelo govoriti, primjerice o nezakonitoj obnovi i izgradnji Maksimirskog stadiona, bespravnoj izgradnji te grotesknim podsljemenskim vilama tajkunarama. Riječju, razotkrivajući jedno od nakaradnih lica primitivne autoritativno-rodijačke hadezeovštine čije gorke plodove, nažalost, ubiremo i danas. Za nas jedini mogući odgovor u tom trenutku, dakako u potpunosti neočekivan za naše egzekutore, nekadašnje vodstvo Udruženja hrvatskih arhitekata, bio je širiti arhitektonsko evanđelje, odnosno javno progovoriti o problemima prostora i hrvatske arhitekture u svim medijima. U tim je okolnostima za mnoge objavljivanje prvih Rogininih kolumni tijekom proljeća 2000. u "Jutarnjem listu" postala u najmanju ruku noćna mora. Iz kolumne u kolumnu s pravom se zebnjom očekivalo o kojoj će idućoj temi Rogina pisati u zadanoj formi od dvije i pol kartice teksta. Jer nema te teme koja se ne može iskazati na dvije i pol kartice - dvije i pol kartice teksta napisanih tijekom dana, objavljenih već tijekom večeri i do sredine idućeg dana u rukama stotinjak tisuća neznanaca, i to sve dakako izvan kontrole raznih dušebrižnika i uglednika nečiste savjesti. I tako iz tjedna u tjedan gotovo pet godina.

AKTUALNO STANJE PROSTORA I DRUŠTVA

Roginine analize aktualnoga stanja prostora i društva točne su i neuvijene. "Bili smo svjedoci", pisat će tako Rogina u jednoj od kolumni, "vulgarne metropolizacije Zagreba u kojem su ukinuti svi urbanistički planovi, osim generalnoga, kako bi se otvorio prostor za bezvlašće, a politička se moć prvenstveno manifestirala destrukcijom. Planiranje je proglašeno nepoželjnim socijalističkim nasljeđem, budući da se njime vršio teror društvenog nad privatnim interesom. To je bezvlašće katkada rezultiralo pravim pravcatim urbicidima temeljenim na zamislima sirovoga kapitala, čije je legitimno pravo profiterska želja za maksimalnom iskoristivošću i profitom…

Pojam arhitektura počeo se odmjeravati navodno hrvatskom inačicom graditeljstvo. Građevinski je lobi bio jedan od najjačih uporišta bivše vlasti, pa su opet počeli igrati kubici betona, kilometri prometnica i sl. Harala je sirovost, a umjesto arhitektonske profinjenosti ambijenta javni se prostor razmazivao poput paštete. Paralelno su se na državnom nivou svijetu licemjerno pokazivale slike naših gradova, crkava, palača i trgova, za što se držalo da je nastalo samo od sebe. Tumačilo se da je arhitektura na tržištu novca, a ne ugleda, kao što je to slučaj sa svim slobodnim profesijama, pa je zavladao neviđeni damping i strukovna prostitucija. Arhitekti su se počeli dijeliti na podobne i nepodobne." Isječak iz Roginine kolumne zanimljiv je zbog nekoliko razloga.

Iako je kolumna napisana prije gotovo pet godina, teze koje iznosi Rogina jednako su aktualne i danas. Usredotočimo se na samo nekoliko naoko nebitnih detalja. O istom će problemu struka javno progovoriti tek tijekom listopada 2004. na Prvom kongresu arhitekata u Zadru. Među inim potpisnicima tzv. Zadarske deklaracije o stanju u prostoru bit će i neki od egzekutora nekadašnje redakcije časopisa "Čovjek i prostor". I konačno, karika koja sve povezuje lik je i djelo nekadašnje zagrebačke gradonačelnice, a danas ministrice prostornog uređenja i graditeljstva Marine Matulović-Dropulić, za čijeg će vladanja metropolom posredovanjem raznih strukovnih dodvorica, Dakića i Lončarića otpočeti neviđena i vulgarna destrukcija grada Zagreba, koja će tijekom nadolazećih godina postati neiscrpnim nadahnućem za slične rabote diljem Hrvatske, a koje danas uobičajeno volimo nazivati bespravnom i divljom izgradnjom, betonizacijom, apartmanizacijom…

TEORETIČAR VELIKA STILA

No, pišući za "Jutarnji list" Rogina nije isključivo britak kritičar i polemičar. On je iz teme u temu i kroničar i esejist i teoretičar velika stila. Gotovo s lakoćom, zaigranošću i s jednakim oduševljenjem bavit će se dijametralno različitm teama bilo da je riječ o povijesti budućnosti, kultnim filmovima Barbarella i Odiseja u svemiru 2001, raspravi o inteligentnoj arhitekturi, češkom funkcionalizmu, arhitektonskoj antropologiji, e-topiji, Viktoru Kovačiću ili pak Cedricu Priceu. "Nitko nije", pisat će Zvonko Maković, "tako zdušno zagovarao ponekad vrlo kontradiktorne ličnosti, poput Nigela Whiteleyja, Cedrica Pricea ili Reynera Banhama, na primjer, a da istodobno savršeno precizno odčita, prepozna i argumentira posebnosti kakve su nudili, recimo, Viktor Kovačić ili Stjepan Planić“. Riječju, iz ogleda u ogled Rogina donosi niz nezaboravnih, na trenutke lucidnih detalja, poput primerice analize stupa brnske vile Tugendhat arhitekta Mies van der Roha.

Mnogi od Rogininih Jutarnjih ogleda kvalitetom danas čine sam vrh domaće kolumnistike, rame uz rame s kolumnama Zvonimira Berkovića, Branimira Donata ili pak Jurice Pavičića. Zanimljivo je da će se i sam autor u jednom trenutku zapitati - zašto biti arhitekt i pisati? "Možda se jednostavno radi", priznat će, "o vokaciji, no zasigurno je to stvar miljea u kojem čovjek sazrijeva", nerijetko se prisjećajući slijedom odlaženja svojih duhovnih otaca ili, kako će ih nazivati, četiri jahača apokalipse - Frane Gotovca, Cedrica Pricea, Radovana Ivančevića i Ranka Radovića.

Knjiga Jutarnjih ogleda o arhitekturi, prema riječima Krešimira Rogine, nije povijesna čitanka, nego je riječ o fragmentu fragmenta, vrlo osobnom viđenju prohujala trenutka jednoga djelatnog arhitekta, kakvih bi, uz postojanje službenih, pa možda i suhoparnih činjeničnih knjižurina, trebalo biti više. Jer multimedijalno stanje današnjice topi sliku arhitekta kao uglavnom neshvaćena umjetnika koji stvara utopljen u Weltschmertzu u svojem sobičku, daleko od ružna i nezadovoljavajućeg svijeta koji kani promijeniti poetikom čistoga praksisa.

Krešimir Galović