Sinergija za vrhunske domete

Sinergija za vrhunske domete

Kao što s ponosom ističu u Berlinu, ni u jednom drugom gradu na svijetu ne možete u jednoj večeri gledati tri velike operne izvedbe, nigdje Aida, Carmen i Norma ne pjevaju istodobno na tri pozornice, nijedan velegrad u jednoj sezoni nema istodobno devetnaest opernih i pet baletnih predstava

Nedostatak novca u velikim baletnim i opernim kućama nije hrvatska ekskluzivnost. Zbog prevelikih troškova, tri berlinske operne kuće Deutsche Oper Berlin, Komische Oper Berlin i Staatsoper Unter den Linden bile su prisiljene udružiti se u zakladu te od 1. siječnja 2004. sačinjavaju Stiftung Oper Berlin. Uz tri operne kuće, dva su dijela zaklade nova i zajednička: Staatsballett Berlin te Servicebetrieb (radionice, tehnika, administracija).

Tri operne kuće imaju nezavisne umjetničke ravnatelje (Kirsten Harms, Andreas Homoki, i Peter Mussbach) kao i balet (Vladimir Malakov), a raspolažu ukupnim dotacijama od 115 milijuna eura (860 milijuna kuna). Svaka ustanova ima i poslovnog ravnatelja koji je odgovoran za financije i suodlučuje o svim pitanjima koja iziskuju trošak s umjetničkim ravnateljem. Svi ravnatelji zajedno čine upravno vijeće Zaklade, koje nadzire i usklađuje poslovanje dijelova Zaklade, na čelu koje je glavni ravnatelj. Proračune odoborava nadzorni odbor Zaklade koji obavlja i imenovanja ravnatelja, a koji čine predstavnici financijaša - savezne i gradske vlasti.

Milijunske uštede

Ujedinjavanje triju operno-baletnih kuća donijet će im uštedu koja će pokriti smanjenje javne subvencije od 16,8 milijuna eura. Najviše ušteda donosi ujedinjavanje baleta, jer su ranije tri baletne trupe spojene u jednu koja nastupa u tri zgrade (u Komische Oper samo u opernim produkcijama). Servicebetrieb objedinio je radionice scenografije i kostima te druge tehničke usluge, a ujedinjen je i marketinški nastup. Jasno, ujedinjavanje je donijelo i velik broj otkaza jer su mnogi plesači (među kojima i gotovo cijeli balet Komische Oper) i radnici u radionicama postali višak.

Osim navedenih ušteda, postignuta je i puna koordinacija programa, a u svakoj od opernih kuća možete kupiti i karte za ostale dvije. Na repertoaru su ove godine 92 produkcije s ukupno 772 izvedbe. Ove sezone tri operne kuće odale su priznanje češkom skladatelju Leošu Janáčeku sa pet opernih produkcija.

Kao što s ponosom ističu u Berlinu, ni u jednom drugom gradu na svijetu ne možete u jednoj večeri gledati tri operne izvedbe, nigdje Aida, Carmen i Norma ne pjevaju istodobno na tri pozornice, nijedan velegrad u jednoj sezoni nema istodobno devetnaest opernih predstava i pet baleta. No, treba reći da je produkcija Baleta HNK u Zagrebu u prošle dvije sezone (od dolaska Dinka Bogdanića ne čelo Baleta HNK u Zagrebu) bila i veća od berlinske, s iznimno zahtjevnim i velikim baletnim produkcijama. Naša sredina, nažalost, uglavnom još nije svjesna razmjera i kvalitete baletne produkcije koju je Zagreb u proteklim trima sezonama imao prilike vidjeti (i još ima). A treba reći da, primjerice, zagrebačka Giselle nije ništa skromnija ni manje kvalitetna od berlinske. Nažalost, to se nikako ne bi moglo reći za orkestar, koji zaostaje za berlinskim svjetlosnim godinama, premda treba reći da se Bogdanić potrudio dovesti i vrsne hrvatske dirigente koji djeluju u inozemstvu, od Aleksandra Kalajdžića do Davora Krnjaka.

Utjecaj arhitekture na ugođaj

Tri berlinske operne zgrade pružaju već od ulaska posve različit ugođaj. Prostrana zgrada Deutsche Oper, sagrađena 1961. prema projektu Fritza Bornemanna apsolutno odražava arhitektonske trendove svog vremena te po vanjskom i unutarnjem izgledu podsjeća na (prostorno nešto dinamičniju i ljepšu) zagrebačku koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski (s iznimkom balkona). Ništa u jednostavnoj i čistoj unutrašnjosti dvorane (s 1865 mjesta) ne odvraća pozornost od same predstave. Izvana pravilnih, modernih pravokutnih formi, zgrada Komische Oper odlikuje se neobaroknom unutrašnjošću (sa 1270 mjesta) koja asocira i na zagrebački HNK. Najklasičnija je i najreprezentativnija zgrada Staatsoper Unter den Linden (1396 mjesta), s tri reda balkona i lijepom koncertnom dvoranom, koja već izvana fascinira klasičnom monumentalnošću. Premda je pri posjetu opernoj kući ključno ono što je na sceni, valja priznati da sama zgrada snažno utječe na doživljaj sama djela (kao što knjiga istog sadržaja u različitom izdanju može djelovati privlačno ili odbojno), a uzastopni boravak u trima berlinskim opernim zgradama najbolje potvrđuje tu tezu. Deutsche Oper već od ulaska svojom hladnoćom oslobađa predstavu od dodatnih emocija i povijesnih okvira, ostavljajući je na brisanom prostoru. Unutrašnjost druge dvije kuće daje toplinu, osjećaj duge tradicije i gledatelja i prije predstave ubacuje u kazališni vremeplov. Katkada to i smeta redateljima modernijih opernih djela, pa su u Le Grand Macabre i lože nad orkestrom i okvir pozornice presvučeni u crno.

Usput rečeno, ako vam pri posjetu Deutsche Oper trebaju dodatne informacije, a njemački vam nije osobito jak, vrijedi spomenuti da programske knjižice prodaje rođena Zagrepčanka Saša, koja već dvadesetak godina živi u Berlinu, ali je čula da se, upravo u doba mog posjeta, u Zagrebu nakon petnaest godina izvodi Wagnerova opera.

Energična Traviata

U Deutsche Oper prisustovao sam izvedbi opere Traviata. Orkestrom je izrazito energično ravnala željezna lady Julia Jones - koristeći se svakom prigodom da orkestar pokaže u punoj snazi. Takvom interpretacijom, kakva bi se prije očekivala za neku herojsku operu, naglasila je sve dramatične trenutke i predstavila partituru iz drugoga kuta, koji - premda se u početku čini neprimjeren - na kraju pokazuje punu opravdanost. U toj Traviati nije bilo nimalo sladunjave sentimentalnosti, a emocije (osobito patnje) dobile su dodatnu snagu. Režija Götza Friedricha vrlo je mračna. Tijekom uvertire, vidimo Violettu u bolničkom krevetu, koji sluge na početku opere prekrivaju pretvarajući ga u salonski naslonjač, a Violetta iz spavaćice uskače u večernju haljinu. Unutar visoke crne scenografije s velikim vratima izmjenuju se sve scene, među kojima je scenografski najdojmljivija posljednja, u kojoj vidimo doslovno srušen Violettin svijet, kao nakon potresa.

U ulozi Violette nastupila je ukrajinska pjevačica Victoria Louklanetz (diplomirala 1989. u Kijevu). Ta pjevačica, koja je pobijedila na bečkom pjevačkom natjecanju Mozart 1990. i atenskom Maria Callas 1991, debitirala je u ulozi Violette na Salzburškim svečanim igrama pod glazbenim vodstvom Riccarda Mutija. Njezin glas nije na vrhuncu, ali je interpretacija sigurna i čista. Ipak, znatno više ekspresivnosti snage pokazao je mladi napuljski tenor Massimo Giordano kao srčani, snažni Alfredo. Giorgia Germonta rutinski je otpjevao Andrzej Dobber. Ono što je u podjeli uloga smetalo bio je izbor trojice dalekoistočnih pjevača loše dikcije u manjim ulogama - Yu Chen bio je Baron Douphol, Yosep Kang sluga Giuseppea, a Hyung-Wook glasnik, što je bilo i glumački prilično neuvjerljivo.

Kupferova režija Šišmiša

U Komische Oper imao sam prilike vidjeti Straussovu operetu Šišmiš i Ligettijevu operu Le Grand Macabre. Šišmiš u režiji Harryja Kupfera veliki je hit, koji već deset godina ne silazi s repertoara. Predstava je glumački dorađena do najmanje pojedinosti, stalno u pokretu, bez predaha. Na sceni se uvijek nešto dešava, a temelj je te fantastične režije željezna dvokatna scenografija na rotirajućoj pozornici, sa starinskim dizalom u sredini, na kojoj se odvijaju sva zbivanja operete, često i više njih istovremeno na različitim katovima. Sve je režijski toliko jasno realizirano da znanje jezika uopće nije potrebno za razumijevanje zbivanja na pozornici. Glumački je zadivio Günter Neumann kao Gabriel von Eisenstein, koji je svoj lik dočarao sa samoironijom. Glazbeno, izvedba je bila također na vrhunskoj razini (dirigirao je Wen-Pin Chien), a čistim i lijepim glasovnim visinama osobito je impresionirala Donna Ellen kao Rosalinda.

Le Grand Macabre režijski potpisuje Barrie Kosky, a orkestrom je ravnao Matthias Foremny. Tu vrlo cijenjenu, ali poprilično bizarnu i morbidnu suvremenu operu zagrebačka je publika imala prilike vidjeti u izvornoj verziji na Muzičkom biennalu, gdje je izazvala oduševljenje. No, hvaljena berlinska groteskno-nekrofilska režija, uprkos nekim zgodnim rješenjima, scenski nije bila odveć privlačna, a za uživanje u glazbenoj strani izvedbe potrebno je biti ljubitelj suvremene ozbiljne glazbe, kojoj melodioznost nikad nije bila prioritet. Izvedba na njemačkom jeziku nije pripomogla ugođajnosti. Predstava traje dva sata bez stanke - tko uđe, mora biti svjestan što ga čeka. Iskreno, moram priznati da mi se Ligettijeva glazba više svidjela u Kubrickovoj Odiseji, gdje su njegove kompozicije Lux aeterna, Atmosphčres i Requiem uznemirujućom atonalnošću savršeno dočarale nepoznate, nehumane svemirske prostore i tjeskobnu atmosferu.

Hrvatski berlinski prvaci

U Berlinskom državnom baletu hrvatski balet uživa ugled ne samo zahvaljujući Dinku Bogdaniću (prvom baletnom majstoru Baleta Staatsoper Unter den Linden od 1998. do 2002), nego i dvojici mladih plesača - Ronaldu Savkoviću i Leonardu Jakovini.

Ronald Savković, rođen u Rijeci i školovan u Zagrebu i na Baletnoj akademiji u Budimpešti, karijeru je započeo kao solist u Mariboru 1991, a od 1996. solist je zagrebačkoga baleta. Godine 1998. u Berlinu postaje solist, a od 2001. prvak (erster Solotänzer).

Nećemo, kao svojedobno jedan hrvatski tjednik, neumjesno proglasiti Savkovića hrvatskim Nurejevom, što je bila medvjeđa usluga tom izvrsnom plesaču, ali treba reći da je Savković u Berlinu doista zvijezda i da je riječ o plesaču odlične tehnike, zapanjujuće visokih skokova, mekih doskoka i elegantnih pokreta, koji vlada pozornicom ne samo baletnom vještinom nego i pojavom. Formalno jedan od trojice prvaka (uz Artema Shpilevskog i Alekseja Dubinina), a stvarno plesač broj dva Berlinskog baleta (iza ravnatelja Vladimira Malakova), Savković pleše glavne uloge u gotovo svim baletima na repertoaru. Šteta što ga naša sredina nije prepoznala i pravovremeno mu dala potporu i baletni status kakav zaslužuje, ali to je djelomično ispravio Dinko Bogdanić (koji ga je svojedobno i povukao iz Zagreba u Berlin), koji ga je zvao da pleše glavne uloge u nekoliko svojih produkcija, kao koreograf u Don Quijoteu i Bajaderi, a kao ravnatelj Baleta i u Ščelkunlčiku te svojoj produkciji Labuđega jezera. Tako je zagrebačka publika imala zadovoljstvo da u virtoznosti rečenoga baletana uživa barem u gostovanjima.

Leonard Jakovina, rođen 1981. u Zagrebu, školovao se u rodnom gradu i diplomirao u Münchenu, gdje je 2000. dobio prvi angažman, a iduće godine prešao u Berlin, gdje danas ima prestižni status solista, među deset najboljih berlinskih plesača. U Zagrebu je gostovao kao Solor u Bajaderi i Apolon u Koreografijama Georgea Balanchinea. Leonarda sam u Berlinu sreo u publici - ne pleše već mjesecima jer je slomio nogu pri vježbanju.

Kad dvojici hrvatskih baletana u inozemstvu pribrojimo i Tomislava Petranovića, solista Baleta Bečke državne opere, dolazimo do zaključka da najbolji hrvatski baletani mlađe generacije plešu u inozemstvu, dok su najperspektivniji plesači zagrebačkoga baleta sjajni mladi Rumunji George Stanciu i Ovidiu Muscalu, a Split je nedostatak plesača nadoknadio angažmanom ruskih plesača Azamata Nabiulina i Alekseja Jaščenka. No, nije to ništa neobično - među tri baletna prvaka i šest solista Berlinskoga državnog baleta nema nijednoga Nijemca!

U znaku Malakova

Imao sam prilike vidjeti četiri baleta u izvedbi Berlinskog državnog baleta (Staatsballet Berlin): Adam-Bartovu Giselle, Wagner-Bejartov Ring, Večer Jirija Killiana (s djelima Cháveza, Janáčeka i Haydna) te baletnu galu Malakov i prijatelji.

Vladimir Malakov nije samo ravnatelj Berlinskog državnog baleta, nego i njegov glavni plesač i neprijeporna zvijezda koja uživa kultni status. Najposjećenija baletna priredba upravo je baletna večer Malakov i prijatelji, a u kazališnim prodavaonicama mogu se naći čak dvije monografije o njemu, dva DVD-a (Ščelkunčik i Labuđe jezero, o kojima je "Vijenac" pisao), kalendar, pa čak i razglednice s Vladimirom Malakovom u svim njegovim ulogama. Najveće ovacije na sceni dobio je pravo tijekom gala-večeri, kada se u posljednjoj točki (Caught Roberta Frippa u koreografiji Davida Parsonsa) zbog primjene stroboskopa činilo kao da uopće ne dodiruje pozornicu.

Samo je jedan plesač toliko obljubljen od berlinske publike: Moldavac Dinu Tamazlacaru, koji zadivljuje akrobatskim visinama te sigurnošću skokova i plesnih figura u ulomku iz baleta Taras Buljba (glazba Wassili P. Solowjow-Sedoi, koreografija Fedor W. Lopuchow) izvedenu u okviru gala-večeri u Deutsche Oper, a oduševio je publiku i nastupom u Seljačkom pas-de-deuxu u Giselle u Staatsoper Unter den Linden. Tamazlacaru kao da prkosi sili teže, zadržavajući se u zraku nestvarno dugo, što publiku oduševljava. Svaki njegov izlazak pred publiku pratile su gromoglasne, srčane ovacije, uz topot nogu koji je tresao dvoranu.

Premda je od četiri viđena baleta teško izdvojiti najbolje, ipak se monumentalnošću izdvaja peterosatni spektakl Ring um den Ring Mauricea Bejarta. Praizveden 1990. u koprodukciji Bejartova baleta u Lausanni i Baleta Deutsche Oper, ove je sezone balet obnovljen u produkciji Berlin Staatsbaleta. Glazbena podloga baleta Wagnerova je tetralogija Prsten Nibelunga: Rajnino zlato, Walküre, Siegfried i Sumrak bogova. Teško da je moguće i zamisliti ambiciozniji cjelovečernji baletni projekt od toga. Zahtjevan, težak i potpuno izvoran, taj je balet nezaboravan baletni put s vrhunskim plesačima kroz Wagnerova glazbena remek-djela.

Scenografija, naizgled samo baletna dvorana za uvježbanje, nizom se efekata (svjetlosnih, dimnih) i pokretnih elemenata transformira u pojedine ambijente, no ključni za dočaravanje ambijenta ipak su kostimi, koji uglavnom odgovaraju mitskim predodžbama o likovima.

Ronald Savković nastupa u važnoj ulozi Hagena, dovodeći svoje tijelo u teškoj koreografiji do granica izdržljivosti, s gotovo sat vremena na sceni. Kostimografski naglašeno erotičan (u tanga-kostimu boje kože), Savkovićev Hagen (Alberichov sin, lik koji će u Wagnerovoj operi Sigfriedu dati napitak zaborava i poslije ga mučki ubiti s leđa, a sam će skončati na dnu Rajne bacivši se pohlepno za prstenom) snažan je negativac koji ne ostavlja dvojbe o svojim opakim namjerama. Za generaciju Gospodara prstenova Hagena bi se moglo predstaviti kao Goluma s tijelom Aragorna.

No, Ring nije važan samo zbog svoje kvalitete, nego i kao umjetnička transformacija najvažnijih djela njemačke kulture. Za hrvatske koreografe bio bi to poticaj da razmisle o projektima koji bi u plesnu umjetnost prenijeli neka djela iz naše bogate operne baštine.

Zlatko Vidačković