Rusi dolaze

Rusi dolaze

Moskva - Deseta jubilarna Zlatna maska, festival ruskoga kazališta i najveći festival nacionalnog kazališta u Europi, odigrala se potkraj ožujka i u prvoj polovici travnja u Moskvi. Sve najbolje u ruskoj dramskoj, opernoj, plesnoj i lutkarskoj produkciji skupilo se iz cijele ruske federacije kako bi bilo prikazano publici i brojnim gostima. Novim su se produkcijama predstavili velikani Kama Ginkas, Valerij Fokin i Anatolij Vasiljev, pojačani i gostima iz inozemstva (Eimuntas Nekrošius), zatim cijeli niz već etabliranih redatelja srednje generacije poput Jurija Butusova, Evgenija Marčelija, Aleksandra Morfova i Kirila Serebrenikova te, konačno, nova mlada garda, u kojoj se posebno istaknuo još jedan Litavac Mindaugas Karbauskis režijom Ujaka Vanje u Hudožestvenom teatru. U vrlo bogatu programu, koji je krio mnoga iznenađenja, mjesta se našlo i za nekoliko studentskih radova, koji su samo dokazali ono što je očito već nekoliko godina: ruski teatar velikim se koracima vratio na međunarodnu scenu i ponovno pripada u sam vrh onoga što Europa na sceni ima ponuditi.

Suvremena drama u Mađarskoj

Budimpešta - Veliki ruski festival tek je završio, a jedan manji, ali nama bliži, sprema se započeti. Peti festival suvremene drame u Budimpešti održat će se 21-28. travnja, a prvi su se put organizatori, po uzoru na ostale festivale sličnoga tipa, odlučili dovesti i strane goste koje žele upoznati sa suvremenim mađarskim kazalištem, barem onim njegovim dijelom koji se bavi suvremenom dramom. Šest mađarskih produkcija (koje uključuju i nama dobro poznata kazališta Katona i Kretakor, te Seljačku operu Bele Pintera) odabrane od žirija koji čini tri kritičara temelje se na dramama, ali i na sve češćem trendu u mađarskim kazalištima tzv scenarijima predstava, tj. produkcijama koje ne polaze od sama teksta. Domaćoj selekciji bit će suprotstavljeno i nekoliko inozemnih produkcija od kojih su najvažnije Dugi život Latvijca Alvisa Hermanisa koja se uopće ne koristi riječima, Šine Milene Marković u izvođenju Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda i režiji Slobodana Unkovskog te Otrovi poljskog pisca Krysztofa Bizioa u režiji Wieslawa Saniewskog.

Lear - okrutan i lijep

Sheffield - Produkcija koja vraća vjeru u kazalište i ponovno uspostavlja Bonda kao najboljeg dramatičara poslijeratne Velike Britanije - takav je zaključak kritičkih osvrta na produkciju Lear, nastalu po drami Edwarda Bonda iz 1971. temeljenoj na Shakespeareu. U režiji Jonathana Kenta i produkciji poznatog kazališta Crucible u engleskom Sheffieldu te s Ianom McDiarmidom u naslovnoj ulozi Lear je očito očarao sve koji su ga gledali ili o njemu pisali, uspostavljajući se kao jedna od najvažnijih produkcija u britanskoj sezoni. Okrutan i lijep Bondov i Kentov Lear govori o užasima dvadesetog stoljeća, o totalitarizmima iz kojih ništa nismo naučili, a nešto više od tri desetljeća koja su prošla od nastanka drame - desetljeća u kojima su se dogodili brojni novi zločini - samo su joj dodala na vrijednosti.

Azija i identitet u kazalištu

Tokio - Dugo se o nekom koprodukcijskom projektu u Aziji nije pričalo kao Hotelu Grand Asia praizvedenu u tokijskom kazalištu Setagaya, koje svom imenu s ponosom dodaje i pridjev javno. Naime, prije tri godine rodila se ideja o koprodukciji koja je na inicijativu direktora SEPT-a (Setagaya Public Theatre) Kentaroa Matsuija ujedinila čak petnaest vodećih azijskih dramatičara iz Japana, Malezije, Singapura i Tajlanda, a projekt je onda razvijan u pet radionica u različitim krajevima Azije. Rezultat je drama koja se sastoji od četiri priče ispričane u četrdeset scena, a osnovno pitanje koje produkcija otvara pitanje je azijskog identiteta. Postoji li nešto zajedničko kulturama koje uopće ne poznaju riječ za identitet, pa se svi jezici kojima predstava barata za identitet koriste engleskom riječju? Produkcija, koja je jednoglasno ocijenjena povijesnom, visokokvalitetnom i inteligentnom, otvorila je niz zanimljivih pitanja, a mnogi je vide kao prvi korak prema nečemu što bi jednoga dana bila Azijska Unija, kao pandan Sjedinjenim Američkim Državama ili Europskoj Uniji. Kazališna tapiserija o životu u istočnom dijelu Azije u zoru trećega milenija ne pokušava odgovoriti na pitanja koja postavlja, nego samo otvara teme koje će, posve je izvjesno, igrati bitnu ulogu u budućnosti toga dijela svijeta. Iz tog je razloga predstava i izazvala toliko divljenje. Jednostavno, u svijetu u kojem kazalište rijetko govori o stvarnosti koja ga okružuje Hotel Grand Asia dotaknuo je i otvorio upravo to - priču o budućnosti regije.

Jasen Boko