Pusto šamatorje

Kao studentica, dobar dio vremena provodila sam u antikvarijatima listajući (i njušeći) stare knjige. Tada su u Zagrebu bila samo tri: na uglu Gundulićeve i Masarykove, na Zrinjevcu i u Ilici (između Frankopanske i Medulićeve). Najčešće sam bila baš u tom, Matičinom. Možda je i bio naskučeniji, no zato je gospodin Živko Strižić, njegov voditelj, bio najstrpljiviji. Mogli ste ga o svakoj knjizi pitati što vam je palo na pamet, a on bi spremno odgovarao, dobro upućen i u knjige i u njihove tvorce. Šezdesetih godina 20. stoljeća nismo se još razbacivali pretiscima starijih vrijednih knjiga, pa ako niste mogli kupiti raritete, preostajalo vam je da ih samo gledate (ako i to). Jedna od tada rijetkih knjiga bila je i zbirka pjesama Hrvatska mlada lirika iz 1914. Nije se posuđivala izvan knjižnica; mogli ste je čitati samo u čitaonici. Ni fotokopiranje se nije još bilo razmahalo. Htjela sam svakako imatu tu važnu knjigu hrvatske književnosti. Jedino rješenje bilo je - prepisivanje. Cijelu sam je prepisala. Danas imam i “pravu” knjigu (onu iz 1914.), ali više volim “svoje” rukom pisano izdanje.

I tako jednoga jutra (mjesto radnje opet je naša kuhinja) moj muž, kao da bunca, stade izgovarati morje…gorje…šamatorje…Rekoh, tu riječ ne znam, nisam je nikada čula. No on se nije dao. Po rimi, bio je siguran da je to riječ iz neke pjesme hrvatskog autora. A kako on ima u glavi bolji red od mene, nakon nekog vremena sjetio se. Čak me porazio riječima: “Ne samo da je znaš nego si je i zapisala.” A bila bih dala ruku u vatru da je nikada nisam ni čula, a kamoli zapisala. Našla se, naravno, u jednoj pjesmi u Hrvatskoj mladoj lirici. Onoj (tada još) Augustina Ujevića Mrtva domovina. Zanimljivo, za tu su zbirku sami pjesnici odabirali pjesme koje će biti uvrštene, što znači da je Ujević tu pjesmu volio i cijenio. U istoj je zbirci i njegov antologijski Oproštaj. Mrtva domovina nije se više pojavljivala u antologijama, zato sam je vjerojatno (prebrzo) i zaboravila. I pjesmu i ovu neobičnu riječ. Evo dijela spomenute pjesme:

To plače kraj i plače tužno morje

Pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,

Dvorovima vilinskim pred vratima,

Gdje začarano sniva kraljsko dvorje

Sa snom junaka, sa dragim Penatima

U krilu borja, gdje ga skrilo gorje:

O otaca pusto šamatorje,

Daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Dakle, tu je šamŕtorje (ovako se naglašava). Sada kad je pronađeno, trebalo je dozvati u šupljikavu pamet što znači. Da sam srela koga iz Dalmatinske zagore, taj bi mi odmah pomogao. Kao što ju je i Tin zapisao iz svoga “zavičajnoga” rječnika. No takav znalac nije bio na vidiku. Ipak, spominje se san, i to san otaca, predaka, dakle ljudi koji su nas napustili.

Smjer je bio određen. Neko vrijeme šamatorje mi se motalo po glavi, a onda je rješenje, kad ga nisam grčevito tražila, došlo samo od sebe. Tražila sam - kako to obično biva - nešto drugo, a listajući Hrvatsku kršćansku terminologiju J. Šetke, objasnilo mi se i šamatorje / šematorje. To je isto što i cimiter, cimitar, cimitorij, cemetar, cemiter, a znači groblje, ali ne bilo koje ni bilo gdje, nego prostor oko crkve gdje se katkada nalaze stari, zaboravljeni grobovi. Potječe od grč. koimçterion, vulg. kymçtérion, što znači mjesto gdje se spava (glagol koimáô znači idem spavati, spavam), jer kršćani vjeruju da pokojnici koji su umrli u Gospodinu spavaju i čekaju uskrsnuće. Grčki je izraz k nama došao preko lat. coemeterium, cymeterium, cimiterium (tal. cimitero, fr. cimitičre), a oblik cimiter susrećemo u izvorima od 14. stoljeća. Naravno da će riječ prolaziti kroz razne faze prilagodbe, pa tako oblik cimitar nalazimo od 16. stoljeća na Rabu i u Božavi (Dugi otok), ali i u Belostenčevu rječniku, cimitorij na Cresu (od 17. st.), cemeter od 17. st. i kod B. Kašića, cemiter kod Š. Budinića, čematorije u Lumbardi na Korčuli, ćimitorije u Dubrovniku i Cavtatu, đemitorje u Konavlima, a šamatorije u Bukovici. U sjevernoj Hrvatskoj, kod Hrvata u Mađarskoj i u Slovačkoj susrećemo i oblik cintor (uz cintorom u kajkavskom kod leksikografa Belostenca i Jambrešića). Cintor i znači ograđen prostor oko crkve, crkvište, ograđe, a potom i groblje. Taj je oblik prošao kroz ugarsko sito (cintërëm, cintériom, cintor), a ishodnište su mu već spomenuti grčko-latinski izvori. Ostaci grobova mogu se i danas vidjeti u cintorima onih crkava u Hrvatskoj koje su njima opasane (npr. Trški Vrh kod Krapine, Komin, Ludbreg, Lopatinec i mnoge druge).

Praslavenski korijen *grab pojavljuje se u prijevojnim stupnjevima: greb-, grĕb-, grib-, grob- i u nultom stupnju prijevoja gr³b-. Od ovih pet stupnjeva prijevoja izvode se znaÞenja i morfoloÜka tvorba (groban, grobar, Grobnik / GrobniÞko polje, grobiÜte, pa i greb u Ujeviµevu OproÜtaju). U hrvatskom jeziku imamo, jasno, i rijeÞ groblje (od 14. st.), zbirnu imenicu od grob. Glagol u kojem se krije ovaj prasl. korijen jest grabiti, grepsti (*grebti), Üto u poljoprivrednom smislu znaÞi “krÞiti”, otimati od Üume, divljine, nekultiviranoga zemljiÜta. I groblja su ogra­ene povrÜine koje su “otete” od ostaloga zemljiÜta za posebne potrebe.

Ne znam kako (da li?) danaÜnji studenti kroatistike razumiju spomenutu Ujeviµevu pjesmu. No mislim da si takvim stvarima ne razbijaju glavu. Oni ne Þitaju viÜe (uvjerila sam se) ni antologijske pjesme MatoÜa, Nazora, A. B. èimiµa (hoµe li ikada stiµi npr. do naÜega - joÜ uvijek, sreµom, suvremenika - Danijela Dragojeviµa?), a ako Ütogod eventualno i proÞitaju, ne “optereµuju” se smislom proÞitanoga. Prolaze kraj toga k’o kraj turskog groblja (ignorirajuµi to; kad je veµ “tursko”, recimo mezar, tur. grob, ar. mõzÔr, osnovno znaÞenje mjesto obilaska). Onima malobrojnim pravim studentima, koji joÜ ×ele otkrivati ljepote hrvatskoga jezika i knji×evnosti, predajem Üamatorje kao dar koji µe im pribli×iti pjesnika Tina (i “malena mjesta srca moga, spomenak BraÞa, Imotskoga” i “zelenu granu s tugom ×uta voµa u nekom davnom spljetskom perivoju”à). Jer, mogao je Ujeviµ u svojoj pjesmi upotrijebiti i obiÞnu rijeÞ groblje. Ali nije. Odabrao je neobiÞnu, stilogenu, zakuÞastu, mistiÞnu. Patiniranu. Starinsku. Kakva i priliÞi snu naÜih otaca.