Pjesnički ulog Karola Wojtyle

Pjesnički ulog Karola Wojtyle

Više od četvrt stoljeća na Petrovu prijestolju, u dramatičnim godinama velikih svjetskih mijena, učinilo je da pontifikat pape Ivana Pavla II izravno iz kronike ulazi u povijest. Da i nije bio prvi Slaven (ili čak Netalijan, nakon dugo vremena) koji se vinuo do takve časti, da i nije kao brižan pastir uporno tražio ravnotežu između očuvanja raznih tradicija (pa i neizbježne konzervativnosti) s jedne strane, a otvaranja prema slobodi i sadašnjici, s druge, pa čak da nije bio ni općeprihvaćeni zagovornik mira i moralni autoritet u mnogim problemima aktualne politike, nekadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyla ostao bi trajno zapamćen kao graditelj mostova između Istoka i Zapada, kao pontifeks na razmeđu drugoga i trećega milenija.

Ali poetska dionica što su je stvorili Andzej Jawien (pseudonim mladoga Wojtyle) i Ivan Pavao II u starosti svjedoči o nesvakidašnoj vokaciji, o snažnoj etičkoj, intelektualnoj i kreativnoj motivaciji koja je i u stihovima našla odgovarajuće ozbiljenje i svojevrsno ispunjenje. Jasno, imaginativnim uzletima i opsesivnim prostorima pjesništvo budućega pape nije usporedivo s ostvarenošću opusa velikih poljskih pjesnika, gotovo vršnjaka, ali po ozbiljnosti intonacije i po sklonosti meditativnosti nije čak ni odveć daleko od Nobelom okrunjenih parcela Miłosza i Szimborske, dok je upravo dijametralno postavljeno u odnosu na ironičnog Herberta i korozivnog Rozewicza. U svakom slučaju, domovinska baština metafizičkih zanosa i poetskog sublimiranja nezadovoljavajuće zbilje našla je i u Wojtyli ne samo zdušna poklonika nego i nadahnuta nasljednika.

Najveći dio vrijednih stihova on je napisao u svojim dvadesetim i tridesetim godinama, svakako prije nego što su ga sve veće dužnosti i obveze udaljile od nužne sabranosti u tom smjeru. A temeljni motivi idu od neoromantičnih izazova, kao što su domovina i majka, pa do sve zahtjevnijega, transcendiranja pojavnosti i moguće sinteze pojmovnih, teoloških i fenomenoloških sastojaka.

Iznimno je važna ikonografija zdenca i epifanija svjetlosti, sunca, naročito otjelovljene u tekstovima kao što su Pjesma o sjaju vode, Pjesma o neiscrpnom suncu i Pjesma o skrivenom Bogu. Dakako, neizbježne su biblijske referencije i asocijacije, pozivanje na Jakova i Magdalenu, na Abrahama i Abela, ali je, mislim, ponajvažnije empatijsko poistovjećivanje slikom Šimuna Cirenca, s prolaznikom kojega su nagnali da pomogne Kristu nositi križ na Golgotu. U različitim emanacijama toga lika Wojtyla prepoznaje mnoge svoje suvremenike (od melankolika, shizofrenika i slijepca do djeteta, emotivca i radnika u tvornici oružja), a čini se da je i vlastitu ulogu nošenja križa (podnošenja zahtjevne dužnosti i poziva) gotovo lakše poistovjećivao sa slijeđenjem Cirenca nego s nasljedovanjem Petra. Uostalom, u sudionički ispisanim nadahnućima Kamenoloma pronašao je konkretnost i korelativnost življenja i djelovanja, pisanja i nadanja.

Pred samu smrt, nakon višedesetljetnoga odricanja od pjesništva, oglasio se u javnosti Rimskim triptihom, svojevrsnim testamentom u stihovima. Koliko se god u međuvremenu glasio na raznim jezicima, intimno vraćanje poeziji moglo je biti opet jedino na poljskome, također kao zatvaranje egzistencijalnoga kruga i kao definitivno priznanje odanosti materinskom idiomu. Duboka kontemplacija prvih i posljednjih pitanja pred Michelangelovom freskom Posljednjega suda i na podlozi starozavjetne parabole o Abrahamu i Izaku završava pomirenjem sa smrtnošću i, dapače, predviđanjem konklava koje će nakon njegova tjelesnoga nestanka uslijediti. Predvječna Riječ, poduprta pjesnikovim Čuđenjem, za Wojtylu ostaje znakom Saveza, koji rimuje Početak sa Svršetkom. Na taj način pjesništvo ne mora postati ancilla theologiae, nego ostaje prostorom otajnih slutnji, nudi dimenziju nadmašivanja očitoga.Tonko Maroević