Osvetoljubivi demon

Osvetoljubivi demon

Holivudski debi modernog horor-gurua Hidea Nakate, začetnika fenomena Kruga, koji je prijeteću jezu i paranormalno pronašao u modernoj tehnologiji, videokasetama i televizorima, briljantno u nju implantirajući tradicionalnu japansku ghost-story. Ipak, Krug 2 nije remake njegova Ringu 2 na način na koji je to Krug bio za Ringu, tako da je tehnički Nakata režirao dva različita nastavka originala - za japansku i američku publiku. Rezultat je to trendovske fascinacije orijentalnom jezom idejama insuficijentnog Hoolywooda, koji nažalost i nešto posve izvorno nanovo uvlači u vlastitu mainstream konfekciju. Stoga je Krug 2, Nakatinoj nazočnosti unatoč, loš film; time lošiji jer se od njega više očekuje. Priča sramotno zastranjuje s kolosijeka smrtonosne video-vrpce i biva dostojna najstupidnijih sequela koji u svoje originale trpaju sve i svašta. Tako se i ovdje našao posve promašen i nejasan, suvišan motiv-simbol ubojitih jelena, ali i posve novi - onaj opsjedanja djeteta; nikako više elektronskih medija kao vehikla osvetoljubiva demonskoga duha-žrtve nasilne smrti. U tom trenutku redatelj gubi na kredibilitetu a film postaje nesvrhovita saga bez traga pozadinske tuge i čežnje svojstvene svim dobrim hororima. Iskupiti se kuša plitkim nabacajima o problemu zlostavljanja djece, nedovoljno roditeljske ljubavi, dječjih strahova o napuštanju te potencijalno psihotične majke kao lajtmotiva mnogih Nakatinih radova (od Kruga do Zla - čijoj završnici Krug 2 opasno naginje). No ovoga puta sirova atmosferičnost, psihološki teror, paranoja zbog slutnje paranormalnog, makabrični vodeni grobovi postaju sredstva za infantilni američki postmodernizam, s tek ponekim lucidnim vizualnim poigravanjima (gibanja kose duha, načina njegova kretanja, kauča koji izgleda kao mrtvo tijelo u vreći iz prethodnoga kadra). Ostalo je već toliko puta viđeno da nije nimalo jezivo niti intrigantno. Samo zamorno.

Katarina Marić