Originalni gladijator

Originalni gladijator

Danas, kad na DVD-u Spartak izgleda i zvuči bolje nego ikad, svi kojima se stari Rim svidio zbog Ridleyja Scotta, duguju sebi priliku da se njime istinski oduševe putem djela Stanleyja Kubricka - sve ako i jest riječ o njegovu jedinom neautorskom filmu

Rasprava o tome pripada li Spartak u kanon stvaralaštva Stanleyja Kubricka često daje glavni ton razmatranju toga djela. Danas već pozamašna literatura o Kubrickovu opusu ili potpuno zaobilazi taj naslov, ili tek zapaža kako je mladi, tridesetjednogodišnji Kubrick profesionalno odradio jedinu svoju zanatsku zadaću i tako se konačno probio u prvu redateljsku ligu, gdje je mogao spokojno birati sljedeće projekte.

ZAJAMČENA KONTROVERZNOST

I sve je to točno. Spartak je nastao zalaganjem Kirka Douglasa, koji se kao i mnoge druge zvijezde posvetio produkciji nakon što je stekao određeni status. Izborom tematike koja nema dodirnih mjesta s biblijskim pričama, te povjeravanjem rada na predlošku Daltonu Trumbou, jednom od čuvene holivudske desetorice scenarista koji nisu mogli doći do posla zbog odbijanja suradnje s McCarthyjevom inkvizicijom, Douglas je svom projektu zajamčio kontroverznost i prijelomno aktivističko značenje već i prije snimanja. Kada su na setu izbile kreativne nesuglasice između Douglasa i prvog redatelja Anthonyja Manna, protagonist-producent pozvao je u pomoć mladoga Kubricka, s kojim je netom bio snimio Staze slave - gdje je Douglasov humanizam stajao u oštroj opreci s neumoljivim žrvnjem rata i zakulisne politike. Paralela s onim što se od Kubricka tražilo u Spartaku bila je očita: samo, ondje gdje su Staze slave bile suzdržana karakterna studija, Spartak će biti jedan od najspektakularnijih filmova svoga doba.

Ipak, dok će rijetko koji kritičar zamjeriti Stazama slave završni prizor u kojem buduća gospođa Kubrick Liebesliedom tjera suze na oči okorjelim francuskim soldatima, Spartak se redovito proziva zbog, kritičarskim jezikom rečeno, patetičnosti u pripovijedanju priče o robu koji je 73. g. pr. Kr. poveo ustanak protiv moćnoga Rima i propao - ali i postao nadahnuće poklonicima klasne borbe dva milenija potom. Dok su Sovjeti organizirali spartakijade, filmskim je ljevičarima upravo taj film pomogao u dokidanju crne liste i dao svojevrstan uvod u liberalnije šezdesete. Kubricka je, začudo, i sentimentalni i politički aspekt filma mimoišao, a već dvije godine potom pokazao je u Loliti da ga zanima daleko drukčiji autorski izričaj.

ČUDESNI DIJALOG SCENARISTA I DJELA

Spartak je puna tri desetljeća zbog toga bio zanemaren naslov njegove filmografije. Tek nakon što ga je 1991. restaurirao Robert A. Harris - kao tek drugi epski film (nakon Lawrencea od Arabije) koji je doživio takav tretman - Spartak se počeo redovitije prikazivati, sagledavati, pa možda i revalorizirati. Criterionov DVD iz 2001. godine učinio je obnovljenu verziju dostupnom mnogima; prošle je godine ona u vrlo sličnu izdanju objavljena u Europi, a sada je došla i u Hrvatsku. Upravo zato što ne pripada u kanon, Spartak je na disku popraćen većim brojem dodataka od ostalih djela iz strogo kontrolirane Kubrickove zbirke. Od sama redatelja, jasno, ne saznajemo ništa nova; ali komentar Douglasa i Petera Ustinova, romanopisca Howarda Fasta, restauratora Harrisa i dizajnera Saula Bassa donosi gotovo sve trivijalne informacije koje valja znati o filmu, dok je drugi komentar, s čitanim Trumbovim opaskama na završni film, jedan od najčudesnijih dijaloga između scenarista i konačnog djela u povijesti DVD-a kao medija. Trumbova pronicava kritika sa stanovišta klasno svjesna intelektualca, ali svakako i vrsna pripovjedača, često se čini vrlo stručnom; njezin je neizbježni korolar dovođenje Spartakovih postignuća pod još veći upitnik.

Prizori kojima ta verzija dopunjava film viđen 1961. nisu brojni, ali ni suvišni, kao što to često biva slučaj. Slično kao i David Lean u Lawrenceu, Kubrick je iz distribucijske kopije morao izbaciti opscen prizor implicirane homoseksualnosti. Riječ je ipak samo o suzdržano insceniranu dodatku portretu Marka Licinija Krasa (Laurence Olivier), bitnu ponajprije stoga što pridodaje beskrupuloznu spolnost ostalim osobinama koje će ga, tijekom filma, pretvoriti od utjecajna senatora u rimskoga svevladara. Ukoliko vam gay-tematika nije bezrezervna vrijednost po sebi, morat ćete prihvatiti da Kubrick i Trumbo nemaju druge svrhe do nijansiranja portreta rimske patricijske psihe, koju smo poznavali iz klasične baštine prije nego što je došla postmoderna i pobrkala lončiće.

RIM PO KUBRICKU

A kakav je taj Rim po Kubricku? Strog, beskrupulozan, idealističan, u isti mah najtrulija i najčarobnija ljudska tvorevina na svijetu: u laviranju tih aspekata Kubrick ima veliku pomoć od britanskih glumačkih veličina poput Oliviera, Ustinova i Charlesa Laughtona, te iskazuje suverenost u prikazivanju spletki u hodnicima moći, što će ga zanimati u čitavom radu. Razvoj u odnosu na Staze slave vrlo je jasan. (Neočekivano se nameće i usporedba s mnogo kasnijim filmom Full Metal Jacket, gdje se Kubrick služi istom strukturom, prikazujući najprije školovanje u ratničkim vještinama, uz pripadajuću potpunu dehumanizaciju, nakon čega se upušta u razoran prikaz sama rata.)

Ipak, u samu tkivu filma rimski su prizori snažni upravo zato što stoje u oštroj opreci s crno-bijelim svijetom Spartaka i njegovih oslobođenih robova, iskrenijim, humanijim i ganutljivim povrh sve razumljive sentimentalnosti: od američke otvorenosti Douglasova nastupa, do poštovanja prema licima i karakternim minijaturama u masi pučana koji ga okružuju, Kubrick naizgled bez napora uspijeva prenijeti etičku i moralnu dramu jednog posve dalekog doba. Točno, Trumbo daje Spartaku niz monologa o čovjekovu pravu da se izbori za slobodu kada mu je uskraćena: ali, možda zahvaljujući uvjerenju s kojim ih Douglas izgovara, ili Trumbovoj spisateljskoj vještini, oni su uvjerljiviji od svega što Hollywood uspijeva danas kazati. Od Amistada do povijesnih krivotvorina poput Hrabrog srca i Kralja Artura, protagonistima su usta puna slobode, ali misaoni proces kao da im ne nadilazi papagajsko ponavljanje naštrebane lekcije o Spartaku.

A tu je, jasno, i Gladijator. Treba li dodatnoga dokaza o propasti znanja o starini u današnjoj pop-kulturi te padu profinjenosti u njezinu prikazivanju usprkos sve moćnijoj tehnologiji, ne treba ići dalje od tog Oscarom ovjenčana spektakla. Danas, kad na DVD-u Spartak izgleda i zvuči bolje nego ikad, svi kojima se stari Rim svidio zbog Ridleyja Scotta, duguju sebi priliku da se njime istinski oduševe putem djela Stanleyja Kubricka - sve ako i jest riječ o njegovu jedinom neautorskom filmu.

Vladimir C. Sever