ORGULJAŠKI MEĐAŠ

ORGULJAŠKI MEĐAŠ

U utorak je 8. veljače tijekom uobičajenoga popodnevnog odmora te uoči nove turneje s gitaristom Kennyjem Burrellom svijet jazza napustila jedna od najvažnijih ličnosti modernoga jazza i jazz-bluesa, orguljaš Jimmy Smith. U najranijoj mladosti školovani kontrabasist, potom i priznati pijanist te napokon nenadmašen jazz-orguljaš i ključni reformator tog instrumenta, James Oscar (Jimmy) Smith (Norristown, 1925) ostat će kamenom međašem električnih orgulja Hammond. Za njega se ne može reći da je bio sljedbenik svojih prethodnika, nekadašnjih jazz-orguljaša Wilda Billa Davisa ili Fatsa Wallera. Bio je inovator, izvanserijska i neponovljiva osobnost, vezan ponajprije za blues i originalni funky-izričaj interpretacije jazza te najistaknutiji promotor glasovitoga Hammondova modela B-3, razinu kojeg će teško dosegnuti netko od njegovih brojnih sljedbenika.

VRHUNSKI ORGULJAŠ

Suvišno je reći da je riječ i o autoru zamjetna diskografskog opusa, iz kojeg se za jednu ovakvu prigodu nije lako odlučiti. Ipak, u tom doista velikom, raznovrsnom i kvalitetnom mnoštvu valja izdvojiti disk Organ Grinder Swing - The Incredible Jimmy Smith, nazvan prema poznatoj temi Hudsona, Millsa i Parisha. Slušajući Smitha, ovaj put u formaciji trija s gitaristom Kennyjem Burrellom i bubnjarem Grandyjem Tateom, razaznajemo odmah zbog čega je njegovo sviranje prihvatio čitav džezistički svijet, pa i oni koji možda i nisu najzainteresiraniji za slušanje toga glazbenog fenomena. Tako Smith u izvedbi skladbe Organ Grinder Swing, već na samu početku slušanja diska, demonstrira umijeće vrhunskog orguljaša i privrženost swingu, koji nesebično distribuira svima, podsjećajući dijelom i na pojavu Reya Charlesa, ali bez ikakvih suvišnih ili pretjeranih ustupaka komercijalizaciji. Okružen u malom sastavu dvojicom izvrsnih glazbenika, velikanom jazz-blues gitare Kennyjem Burrellom te istaknutim i pouzdanim swing-bubnjarem, Gradyjem Tateom, Smith odmah nakon Organ Grinder Swinga prelazi u sferu tradicionalnoga bluesa derivirana u kontekst modernoga jazza. Oh, No, Babe Smithov je blues-original, izvedba kojega daje interpretacijski pečat čitavom disku i može se smatrati jednim od njegovih najboljih ostvarenja uopće! Tretman instrumenta, kao i neponovljiva sola autora i fenomenalnoga Kennyja Burrella slušamo i u sljedećoj izvedbi, a to je i opet jedan od Smithovih blueseva, Blues For J., u kojem on ubrzava tempo.

Druga programska polovica diska, sastavljena i opet od tri izvedbe, ukazuje da se Smith, Burrell i Tate ništa slabije ne snalaze i u skladbama izvan blues-okvira. U tom dijelu slušamo najprije tradicionalnu američku melodiju Greensleeves izvedenu s osjećajem jazz-valcera, potom baladu Reida i Kayea, I'll Close My Eyes. Zapaljiv Smithov swing u toj izvedbi zamjenjuje poseban ugođaj i mirnoća, otkrivajući vrijednost tog važnog repertoarnog segmenta jazza, s napomenom da mnogi zaboravljaju da i u jazzu postoji itekako važna estetska glazbena dimenzija. Pri kraju se programa diska Jimmy Smith, Kenny Burrell i Grady Tate, koji je savršeno shvatio ulogu bubnjeva u takvu kontekstu te nema solističkih dionica, odužuju i ulozi legendarnoga Dukea Ellingtona, posegnuvši za skladbom Satin Doll. Nakon mirnoće i ugođaja baladnog izvođenja jazza Satin Doll je u srednjem tempu povratak swingu s promjenama registra orgulja Hammond kojima se Jimmy Smith također vrlo dobro služio.

Nije fraza ako kažem da se neke vrijednosti otkrivaju tek nakon odlaska umjetnika. CD Organ Grinder Swing zasigurno će uvijek nanovo buditi sjećanja na najboljeg jazz-orguljaša u dosadašnjoj povijesti te glazbe.

Mladen Mazur