OČUVANJE AUTENTIČNOGA PROSTORA

OČUVANJE AUTENTIČNOGA PROSTORA

Ako pothvat uspije, Zagreb bi mogao dobiti prvi fotografski istraživački centar, gdje bi se na računalu moglo naći ne samo sve što se tiče Toše Dabca i njegovih radova i korespodencije nego i radova bilo kojeg drugog fotografa. Prostor po strukturi ne bi mogao biti osmišljen kao reprezentativan izložben prostor, nego bi bio svojevrsna posveta Toši Dabcu

Sudbina zasigurno najveće fotografske zbirke u Hrvatskoj, najpoznatijega hrvatskog fotografa, pomaknula se s mrtve točke prema mogućem happyendu. Grad Zagreb donio je odluku za otkup zbirke Toše Dabca, koju će dati na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti.

O kojoj je veličini zbirke riječ razmišljajući i u svjetskim razmjerima, vidljivo je ako usporedimo njezin broj od 180 000 negativa sa, recimo, 70 000 negativa koliko broji golema i poznata zbirka Roberta Cappe. Pokriva cijelo razdoblje stvaranja Toše Dabca od tridesetih do sedamdesetih godina, vedute, proslave, parade, portete, ljude s ulice po kojima ga znaju i oni koji ne znaju ništa drugo o hrvatskoj fotografiji. Za nju se u posljednjih 35 godina brinuo Petar Dabac, neprestano upozoravajući javnost na potrebu što bržeg preuzimanja zbirke i insitucionalne adekvatne skrbi fotografske građe koja je podložna propadanju.

VIŠE OD ZBIRKE

Nije potrebno govoriti o važnosti očuvanja autentična prostora rada Toše Dabca u Ilici 17, u središtu grada, nekadašnjega okupljališta fotografske elite, prostoru gdje je rad započeo i poznati krug oko Toše Dabca: Enes Midžić, Marija Braut i Petar Dabac. U arhivu je Petar Dabac napravio izložbu stalnog postava, s nekim originalnim predmetima, kao što su velike glinene posude za razvijanje negativa. S otkupom zbirke i preuzimanjem skrbi od strane Muzeja novi se problemi tek otvaraju. Prvi je pitanje vlasništva prostora u Ilici 17. Prije nekoliko godina, kada vlasničkih problema još nije bilo i kada se prostor tek trebao privatizirati, Petar Dabac pisao je Gradskom poglavarstvu s molbom i prijedlogom da Grad otkupi prostor, ali nije dobio nikakav odgovor. U međuvremenu trećina prostora pripao je privatnom poduzeću, u dijelu atelijera nalazi se Centar za industrijsko oblikovanje, a javili su se i nasljednici sa svojim zahtjevima.

Drugi je problem novac koji će Grad morati izdvojiti za zaštitu negativa, stručnu obradu zbirke i digitalizaciju. Zanimljivo je, primjerice, da u Hrvatskoj ne postoji mjesto za restauraciju negativa. Što također znači da će biti potrebno otvoriti barem tri nova radna mjesta.

Najskuplji dio posla bit će svakako obrada, digitalizacija, i sve bi moglo potrajati neko vrijeme, po mišljenju Marije Gattin, više dokumentaristice Muzeja suvremene umjetnosti. Ako pothvat uspije, Zagreb bi mogao dobiti prvi fotografski istraživački centar, gdje bi se na računalu moglo naći ne samo sve što se tiče Toše Dabca i njegovih radova i korespodencije nego i radova bilo kojeg drugog fotografa. Prostor po strukturi ne bi mogao biti osmišljen kao reprezentativan izložben prostor, nego bi bio svojevrsna posveta Toši Dabcu, sa stalnim postavom i izvornim uporabnim predmetima iz tog razdoblja.

Bitno je sačuvati autentičan prostor u Ilici iz još jednoga razloga. Riječ je naime o intimnom originalnom mjestu gdje se stvarao mali kulturni život, gdje su dolazila fotografska imena iz cijeloga svijeta. «A tko bi došao, zapravo bi živio u atelijeru», kaže Petar Dabac. Riječ je o vrsti prostora kakvi polako nestaju, a koje se trude sačuvati i pronaći u Europi. A upravo na takvim mjestima nastaju i sve dobre ideje, ne u velikim muzejskim centrima. Gdje će biti pohranjeni sami negativi, više-manje svejedno je. Vjerojatno bi bilo bolje da budu čuvani u novom Muzeju suvremene umjetnosti, gdje će imati sve potrebne uvjete, što je ne samo jednostavnije nego i jeftinije, jer ovako bi te uvjete trebalo stvoriti u Ilici. Važno je da prostor u Ilici saživi kao posveta Toši Dabcu i fotografski centar, a možda i zametak, stidljiv početak prvoga muzeja fotografije u Hrvatskoj. Jer, da, Hrvatska još nema muzeja fotografije.

Dina Ivan