NAPETA PRIČA

O sastavljačima antologije Nesmireni zov, prijatelji, u pustoj zemlji u raspravama o novijem hrvatskom pjesništvu do sada nije nigdje bilo spomena, no njezini sastavljači nisu javnosti nepoznati: jedan je znan kao izvrsni engleski novinar i pouzdani ekonomski analitičar, drugi kao ugledni londonski arhitekt.

Pomalo neočekivano, ali s dubokim razlozima, iako su zakoračili u osmo desetljeće, sjetili su se dijela svoje mladosti i vremena kad su učili živjeti u skladu s geteovskim načelom prava izbora po srodnosti, ne dopuštajući da ih vijaju slučajne silnice ondašnje svakodnevice, koja je bila takva da nije poticala ravnodušnost nego je s jedne strane provocirala nekontrolirani optimi-zam, a s druge očajničku potrebu da se u kaos životne prakse unese malo reda i prava da čovjek ne bude dio mase nego da ostane prepoznatljiva i odgovorna persona.

Za ovo prilično neočekivano i važno otkriće o duhovnom životu Hrvatske neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata nisam nimalo zaslužan, jer kako nije bilo odgovarajućih javnih tragova o njegovu organiziranom postojanju ništa nisam znao, pa tako nisam ni mogao slijediti brižno skrivene tragove.

Postojale su neke indicije, nažalost nedovoljne da bi se na temelju njih mogao rekonstruirati dio tajnog postojanja i u okviru njega prepoznati neke težnje hrvatskog personalizma te njegova utjecaja na svjetonazor grupice mladih ljudi i na njihovo traganje za potvrdama personalističkih načela u osobnom životu, ali i u književnosti.

Sada su slutnje materijalizirane. Očito, nimalo slučajno, jedan od sastavljača antologije (Rolando Barolda) u pjesmi U prethistoriji zapisuje ove stihove:

Bilo je to dečki

U prethistoriji.

Kad smo Stanko i ja lutali

Gradom

On je uvijek nešto sanjario

Kao što to budući pjesnici

Čine

I Vlado je bio budućnost

Sveprisutna

Ledeni vjetar

Širio je svoja

Zlokobna krila

Bilo je to dečki kažem

U prethistoriji

Zlatko je obično šutio

Znao se je neki put nasmijati

Vrlo glasno ali ne prečesto

Irena i Sonja

Sada su dame

Bile su divne djevojčice

Noću smo ih pratili

Nismo poznavali nježnosti

Jurica je bio božanski siguran

Kročio je samosvojno

Svega nekoliko imena i niz sintetiziranih uspomena, međutim nije sve tako jednostavno, rekli bismo, privatno, jer uz imena danas je moguće navesti i prezimena, a bome i djela.

Tada Stanko postaje Stanko Juriša, pjesnik naraštaja Krugova, a Vlado nije nitko drugi no Vlado Gotovac.

Ne spominju se u toj pjesmi samo neposredni sudionici, Barolda spominje i one pod čijim su učenjem djelovali i pisali. Tako poimence spominje Nikolu Berdjajeva i Poglajena bez kojih bi mnogo toga čemu su težili ostalo samo svjedočanstvom dobre volje.

Postojale su doduše stanovite naznake u književnom stvaranju nekih pjesnika, neki orijentiri koji su pokazivali u smjeru kojim nije bilo preporučljivo težiti. Utoliko je njihov izbor bio plod odvažnosti, a ne samo nezadovoljstva.

No suviše toga ostaje u sferi hipoteza i bez prava oslonca na postojeće i dostupne nam tekstove ili činjenice drugoga podrijetla.

Za prevladavajući marksistički diamat ti su mladići i djevojke znali (ili barem slutili) da to nije bila nikakva čarobna formula od koje bi kritički duhovi mogli očekivati rješenje mnogih važnih pitanja, osobito onih u čijem je središtu bio čovjek.

Kolektivizam je bio temeljna ideja novoga poretka, a počivao je na megaidejama koje su obećavale eshatološku potvrdu smisla revolucije, a u kojima je pojedinac postojao samo kao dio anonimne gomile. Za čovjeka pojedinca tamo nije bilo mjesta.

Iako se tada obilato, i posve nekritički, ponavljala izreka Maksima Gorkog, kako "čovjek zvuči gordo" komunisti su u velikom broju svakodnevnih primjera pokazivali da za njih vrijednost čovjeka nije prelazila cijenu trofejnoga puščanog metka.

Ideološki i pragmatički voluntarizam pobjednika, koji se temeljio na uvjerenju da je svijet osvojen i da ga sada treba samo mijenjati, navodno na bolje, nije maloj skupini zagrebačkih đaka i studenata ulijevao povjerenje.

Hod po mukama postao je svakodnevna pojava. Nisu se trebali odveć radoznalo osvrtati oko sebe, pogledi bi ih podsjećali na onu Danteovu Lasciate ogni speranza… Posvuda oko sebe otkrivali bi kobne praznine koje su ispunjavali još do jučer živi ljudi, likovi živih rođaka, sjene znanaca nestalih preko noći.

Iz dana u dan, iz noći u noć, pobjednici su pomno provodili inventuru neprijatelja, a zapravo najčešće štovatelja građanskih i tradicijskih vrijednosti, a ne samo ideoloških protivnika kako su ih, zbog opravdanja svog ponašanja, nazivali i prikazivali.

Retorzija je postala dominantan oblik hrvatske svakodnevice. Cijena i vrijednost čovjeka kao osobe beznadno je nestala.

Nije sve to bilo nešto osobito novo: ta propedeutika terora bila je nastavak prakse koja nije poštivala vrijednosti građanskoga društva, a još više pravo na individualnost. Sve što se moglo povezati s prošlošću trebalo je zatrti. U tome se desni totalitarizam nije razlikovao od lijevoga, koji je prošlost uvijek pretvarao u dekorativni historicizam.

Moglo bi se reći da su zbog "planetarnih razloga" mnoge vrijedne ideje odjednom postale banalne.

Nije se tako bez razloga Theodor Adorno skeptično pitao: može li se nakon Auschwitza uopće još pisati lirika?

Pitanje nije bilo deplasirano, ali upravo hrvatski, zapravo zagrebački, slučaj pokazuje da poezija može biti i ubojita sprava za vratolomne vještine među koje je tada pripadalo i očuvanje identiteta osobe.

Podsjetimo se: bilo je to doba mnogih studentskih tajnih organizacija, križarskih zajednica koje su se svaka na svoj način pripremale donkihotovski zadati smrtonosni udarac komunizmu, ne shvaćajući da se on, gotovo preko noći, prolaskom Sovjeta kroz Brandenburška vrata definitivno pretvorio u planetarnu pojavu.

Mladići koji su se odlučili boriti protiv hrvatske poslijeratne zbilje poezijom nisu bili revolucionarni, niti skloni bratstvu u oružju.

Znali su za boljke svake netrpeljivosti, ali su istodobno vjerovali, ako protivnika i ne mogu tek tako promijeniti, ipak postoje načini samopromjene i stvaranja veće osobne otpornosti prema svemu postojećem, odnosno, a ako osluhnu pjesničku riječ i otkriju riječi pjesnika koji su uvijek nudili bratstvo u svemiru, odnosi među ljudima bit će bolji i ljepši.

O nastanku skupine pišu njezini aktivni članovi. Krsto Cviić priča čega se sjeća iz tih dana, od kojih je minulo pedeset i nešto godina, i njegova bi priča na trenutak djelovala gotovo naivno, da se iza svega nije krila poticajna, no javnosti skrivena energija čovjeka koji je danas u Hrvatskoj jedva poznat, o kome nema ni riječi ni u jednom našem leksikonu, pa ni Katoličkoj crkvi nije jasno što da misli o toj osobi i idejama koje je strastveno zagovarao svime, ponajviše osobnim primjerom življenja, a da pritom ne uđe u opasne vode blasfemije.

Hrvatska je u svibnju 1945. definitivno zakoračila u thermidor, koji je potrajao više od obična mjeseca, te je uskoro postao nazivnikom prvih poslijeratnih godina u Hrvatskoj.

Klasni pristup nije doveo samo do konfiskacije materijalne imovine, konfiscirana je i sloboda osobe posredovanjem oduzimanja prava na drukčije mišljenje.

Govorilo se da će budućnost moći početi funkcionirati jedino ako se prošlost temeljito zaboravi i bezočno prešuti.

Većina mladih ljudi, opijenih činjenicom da je ratu došao kraj, bila je začuđena i nepripravljena da se olako liši uljudbenoga blaga raznih tradicija i da pristane vjerovati da prošlost nema više nikakva smisla, čak ni kao povod za sjećanje.

Mnogi su zbilju doživljavali kao horror vacui. Praznina je bila strašna. Srušene provjerene vrijednosti trebali su zamijeniti idoli s dnevnog repertoara političkih parola.

Možda se ova slika čini odveć patetičnom, ali ja sam se još 1956-57, u Staroj Gradišci, susretao s brojnim tridesetogodišnjacima (mahom srednjoškolcima) koji su robijali već deset i više godina samo zato jer se nisu mogli olako složiti s onim što je na kraju krajeva ipak postalo pedesetogodišnjom hrvatskom zbiljom.

Eto, pred nama je knjižica odabranih pjesnika i izabranih pjesama raznih naroda, različitih jezika i iz raznih razdoblja. Ona je bila svojevrstan vademekum, priručnik uzoraka i mahom provjereni dokaz da su pjesnici odavno osjećali brigu za personalnost, da su stoga vrlo često govorili istine koje su preko noći komunisti demodirali, samo zato jer nisu u skladu s praksom boljševizma koji je tih godina bio u nas jasno prepoznatljiva, no ipak neimenovana činjenica.

U ovoj antologiji poprilično zagonetna naslova najviše mjesta dano je poeziji hrvatskoj, ne samo zato što ti mladi ljudi u tom trenutku nisu dovoljno poznavali druge književnosti nego ponajprije jer su potekli iz naroda i jezika kojima su organski i egzistencijalno i sami pripadali.

Riječ je o jednom od rezultata rada kružoka mladih ljudi koji su na vrijeme uočili ograničenja ponuđenih sloboda u konceptu komunističke eshatologije revolucije i slutili nužnost da sami jasno odrede svoje koordinate u vremenu i prostoru ukoliko žele biti ono što jesu i što namjeravaju postati.

Budućnost je bila neizvjesna, a prošlost nije bila bez korisnih pouka i iskustava. Prvo je bilo besmisleno poricati, drugo nije imalo smisla ne priznavati.

Nije bila riječ o odlasku i povratku, radilo se ponajprije o moralnom, ali i tjelesnom preživljavanju.

Mladi urotnici ugroženih vrijednosti i privrženici ideja vrijednosti kao kontinuiteta slutili su da sami sebi moraju objasniti razloge zbog kojih ne mogu prihvatiti ono što im je novi politički ustroj nudio. Istodobno nisu bili skloni kao mnogi njihovi vršnjaci otići u ilegalu, u političko agitiranje koje je često išlo sve do nespretnih ali kobnih pokušaja da se režim sruši, makar i uz pomoć oružja.

Krenuli su od jednostavne pretpostavke da se moraju ponajprije upoznati sa sobom samima i da će tada mnogo toga biti drukčije. Jedno im je bilo jasno: da im je zajednički kršćanski svjetonazor. Svi su bili katoličke orijentacije i očito nisu bili spremni od te tradicije odustati dok su ih sa svih strana uvjeravali u ispravnost novih političkih i ideoloških ideologema.

Sada se zna da su u svojim odlukama imali važno, ali i danas hrvatskoj intelektualnoj javnosti nepoznato uporište.

Bio je to rad i djelo isusovca Stjepana Tomislava Poglajena (8. rujna 1906 u Podgoraču pokraj Našica - Pariz, rujan 1900.), koji je potkraj tridesetih došao za uređivačko kormilo isusovačkog časopisa "Život", u kojem je do početka Drugog svjetskog rata tiskao niz lucidnih eseja o modernom društvu s osobitim osvrtima na pojavu totalitarizma, posebice boljševizma.

Kako Hrvati nisu proroci u svojoj domovini ( a to možda nisu i zato jer je u nas domovina vrlo često bila puka virtualnost), pretpostavljamo da uloga patera Poglajena (father George, professeur Georges, Houyang) nije poznata u domovini.

Poglajen je, ukoliko pokušamo nešto doznati o njegovu pustolovnom životu i dalje velika nepoznanica, koju je vrlo jednostavno obožavati ili pak obaviti sfumatom sumnje sve do dezavuacije da je riječ o shizofreniku neukrotive energije.

O Poglajenu je već Krsto Cviić mnogo toga bitnog spomenuo, ali ni izdaleka nije iznio cijelu životnu priču hrvatskog isusovca. Ta se priča odvrtila tijekom devedeset i četiri godine, od rada u uredništvu "Života", u radu s mladima: prvo u Zagrebu, zatim u Splitu.

U izbjeglištvu u Slovačkoj, kamo se morao skloniti zbog zanimanja Gestapoa za njegovu osobu i rad, nije posustao, nego je djelovao kao Kolaković (koristeći se djevojačkim prezimenom majčinim) da bi najzad završio u redovima partizana koji su se borili protiv diktatora Tise i njegove inačice nacionalsocijalističkog totalitarizma.

No ni to nije bilo dovoljno za Poglajenov životopis, jer da je bilo, ne bi po ulasku sovjetske vojske u Slovačku pod vrlo tajnovitim okolnostima završio u Rusiji.

Proglašavali su ga agentom, ali ja iskreno sumnjam da se radilo o drukčijim ambicijama od onih njegova daleka prethodnika, patera dominikanca Jurka (Jurja) Križanića. S možda sličnim ambicijama kristijanizacije našao se i u Kini.

Moglo bi se reći: tamo gdje se zbivala povijest dvadesetog stoljeća bio je i Poglajen, osoba koja je najzaslužnija da su se i u Hrvatskoj uhvatili korijeni personalizma. I da je nekolicina studenata taj filozofski nazor prihvatila kao credo.

Da bismo malo jasnije odredili Poglajenovu orijentaciju, nije dovoljno reći da je bio svećenik i isusovački redovnik, nego i to da se svjetonazorski oformio za studija na katoličkom sveučilištu u Louvainu i za boravka u Tronchiennesu, Parizu, Lilleu (podsjećam da je tih godina na sličnim mjestima studirao i fratar Andrija Radoslav Glavaš - o potankostima konzultiraj knjigu: Andrija Radoslav Glavaš Hrvatska književnost i duhovnost, prir. Branimir Donat, izd. Dora Krupićeva, Zagreb, 1995). Tamo je upoznao i prihvatio nauk personalizma, odnosno filozofsku misao francuskog filozofa Emanuela Mouniera.

Ideje mladog filozofa (bio je svega godinu dana stariji od Poglajena) i osnivača časopisa "Esprit" (koji još i danas izlazi u Parizu), činile su mu se prikladne baš za ono doba s mnogih i danas aktualnih razloga.

U komunističkim filozofskim kompendijima isticali su Mounierovu idealističku orijentaciju što nikako ne može obuhvatiti specifičnost njegovih ideja kao ni rada.

Personalizam je u nekim aspektima bio blizak egzistencijalizmu, ali Mounierov aktivizam prepoznavao je važnost primjene i iskustava moderne sociologije. Očito je vrijedilo i geslo da rad stvara čovjeka, pa stoga i nije čudno da se niz mladih svećenika prihvatio običnih građanskih zanimanja.

Nazivali su se josistima (žozistima) i osim apostolata u crkvama ostvarivali su ga među radnicima, zarađujući svojim rukama kruh svagdašnji.

Postoji uvjerenje da je i Poglajen vođen tom sjajnom praksom laiciziranja moderne crkve, neko vrijeme radio kao rudar i da je u ozračju ideje o djelovanju proživio cijeli svoj pustolovni život.

Mounier se javlja u doba svjetske krize (ne samo materijalne) i nepokolebljivo ustrajava na apsolutnoj vrijednosti ličnosti, osobe, persone.

Njegova ideja ličnosti nije u sebe uklapala ništa od onoga što bi se moglo tumačiti kao individualizam koji pojam osobe ograničava i nudi ja začahuren u sebe i suprotstavljen zajednici.

Taj čovjek opterećen je samim sobom, uvučen u sebe, dok je Mounierov, dakle personalistički čovjek viši u duhovnoj hijerarhiji, ali ne i udaljen od pitanja transcendencije.

Sve ga je to vodilo uvjerenju da se ne smiju mimoilaziti konkretne socijalno-političke okolnosti i zadaće koje one nameću. Otuda personalistički, odnosno munijeovski korijeni antifašizma i antitotalitarizma u cjelini te angažman za svjetski mir.

Mounier se neprestance borio za čovjeka i stoga nije nelogično njegovo protivljenje kapitalizmu sa stanovišta kršćanskoga socijalizma, ali je istodobno podrazumijevao prerastanje marksizma, učenje o klasnoj borbi i socijalističkoj revoluciji u ime opće personalističke revolucije. Aktivizam personalizma i onaj patera isusovca Stjepana Tomislava Poglajena ne treba podcjenjivati, osobito kada je ideje u praksu provodila tako fascinantna osoba kao što je bio redovnik družbe Isusove.

Aktivnost je bit duhovnoga postojanja i stoga su Poglajenovi kružoci s mladima, prvo u Zagrebu, potom u Splitu, bili čudesni.

Kada se u Zagrebu počela okupljati družina u kojoj su važnu ulogu imali Roland Jovanović Barolda i Krsto Cviić, čitanjem poezije i njezinim instrumentarijem samospoznaje demonstrirali su svoja iskustva da pjesnička riječ vrlo često kroči ispred ostalih djela, Poglajena više nije bilo u Hrvatskoj, ali je njegov duh koji je pomalo poprimao obrise fascinacije bio i dalje nazočan.

Pomni proučavatelj dijela hrvatskoga pjesničkog govora, osobito onoga kad je pjesnik rabio moć riječi u pragmatične svrhe kao dio političkoga diskursa, kao u mnogim lucidnim i inspirativnim tekstovima Vlade Gotovca, a i poeziji o sitnim ljudskim problemima koju je pjevajući o malom čovjeku iskazivao Stanko Juriša (neko je vrijeme po izlasku sa studija teologije pripadao neimenovanoj skupini) ne smije te pjesme čitati izvan njihove personalističke aure i tako davati dijelu hrvatske književnosti pedesetih i onaj smisao kojem je težio slovenski pjesnik Edvard Kocbek, istinski poklonik Mounierove misli i djela.

Kao što se može zaključiti: moja znanja o Tomislavu Poglajenu vrlo su skromna i ograničena, što ne znači da me tema Poglajen ne progoni od proljeća 1957, dakle zamalo pola vijeka, naime od onda kada sam o njemu čuo prvu priču iz usta patera Mije Škvorca, koji ga je osobno poznavao i kome je neko vrijeme bio nastavnikom.

Napetu priču o njemu slušao sam tijekom prekida zajedničkog rada na radnom mjestu više nego simptomatična imena Albanija za boravka u Staroj Gradiški i nosim je već gotovo pola stoljeća kao obvezu koju bih ispunio samo da napišem ogled o Poglajenu, Tomislavu Poglajenu, Kolakoviću, fatheru Georgeu, professoru Georgesu ili njihovoj kineskoj inačici Houyang nepoznata mi značenja.

Htio bih to učiniti u skladu s onom žozističkom: voir, juger, agir, dakle vidi, prosudi, djeluj! To je potrebno, jer Poglajen samo u Hrvatskoj može biti i dalje opasna margina i razlog za šutnju.

Branimir Donat