Nagrde ili nagrade?

Nagrde ili nagrade?

"Tema", časopis za knjigu, br. 11/12, 2004.

Novi broj časopisa "Tema" donosi, između ostalog, temat o nagradama u književnosti. "Temin" temat je samo jedan, doduše najiscrpniji i najbolji, od priloga koji su u posljednje vrijeme zaredali na temu nagrada u književnosti. Zato je dobro zapitati se što se to dogodilo, odakle odjednom toliki interes za književne nagrade?

Prvi Kiklop i Osmi povjerenik

Odgovora, čini mi se, mogu biti samo dva. Jedan je da je povod za taj interes novoutemeljena nagrada Kiklop, koja se na Pulskom sajmu dodjeljuje u čak trinaest kategorija, dok je drugi, vjerojatniji, činjenica da je roman Renata Baretića Osmi povjerenik skupio čak pet nagrada i postao naša najnagrađivanija knjiga, pa je u toj kumulaciji odjednom zapaženo koliko se nagrada uopće dodjeljuje. Pritom treba spomenuti da Baretić nije mogao dobiti nagradu Slavić za prvoobjavljenu knjigu, nagradu V.B.Z.-a za neobjavljeni rukopis, da je teško mogao dobiti nejasno definiranu nagradu Fran Galović za dijalektalnu književnost, niti ijednu nagradu koja se dodjeljuje za poeziju, te, konačno, da nije dobio nagradu "Jutarnjeg lista". Eto, koliko se nagrada u nas dodjeljuje, da ne spominjem razne nagrade razasute po bespućima interneta.

Teško je povjerovati da je dodjela najmlađe nagrade koju dodjeljuje daleko najšire izborno tijelo - Kiklopa - polučila takav interes javnosti za nagrade, dapače, Kiklop je bio vrlo slabo medijski pokriven. No, od 2000, od ustanovljavanja nagrade "Jutarnjeg", preko nagrade V.B.Z.-a, Kiklop je u kratku roku treća novoutemeljena nagrada, unatoč mnogim prigovorima - od kojih je najvažniji onaj da tako široko glasačko tijelo, bez obzira na formalnu stručnost, može odlučivati samo o najpopularnijem u svakoj kategoriji - dobrodošla. Kiklop je ipak dosta jasno profilirana nagrada, kao i nagrada V.B.Z.-a, preklapanja i konkurentnosti nalaze se negdje drugdje. Čini mi se da je ovdje, baš kao i u Baretićevu slučaju, prije na snazi efekt kumulacije nagrada, efekt koji je polučio inflatorni osjećaj, da ne kažem kvantitetu koja bi trebala prijeći u kvalitetu.

No, je li spomenuta konkurentnost nagrada, pri tome mislim na činjenicu da se mnoge dodjeljuju za isto, recimo najbolju prozu, obično u malo drukčijem vremenskom odsječku, sama po sebi problem? Mislim da nije, jer smo već ionako navikli na podijeljenu Hrvatsku, na, grubo rečeno, lijevu i desnu, koje se jasno razlikuju prema ideološkim i, dakako, estetičkim preferencijama, koje čak bitno i žive od diferencije i potrage za identitetom. U takvu stanju ne vidim ništa neprirodno, dapače. Prividno pomirenje tih opcija iznimka je koju je Baretićev roman svojom apolitičnošću učinio i napravio zbrku, između ostalog, skrenuo pozornost javnosti na velik broj nagrada koje se dodjeljuju.

Problem je u nečemu drugom. U tome što su uglavnom sve nagrade, zapravo, nedovoljno i neprecizno definirane, pa dezorijetirani žiriji prihvaćaju, primjerice & napametice: samovoljno izuzeće iz konkurencije prošlogodišnjega laureata (slučaj Jergović), što nejasno pokrivaju polje nagrade pa u obzir uzimaju knjigu na bosanskom Gorana Samardžića, a ne i crnogorsku Ognjena Spahića - obje premijerno objavljene u Hrvatskoj - što se svode na to da su žiriji samo za one koji se žele nominirati za nagrade, a nazivaju se nagradom za najbolju knjigu uopće, što se velika većina žiriranih knjiga uopće ne čita i što u žirijima sjede ljudi u izravnu sukobu interesa - e, tu leže problemi i razlozi zbog kojih ni jedna domaća nagrada nije uspjela stvoriti ugled. Zbog toga, odjednom, uz neizbježnu dozu hrvatskog jala, toliko grintanja oko nagrada. Kao da je riječ o nagrdama, a ne o nagradama.

Časno je reći: Ne!

Inače, koliko god skromni bili financijski i publicitetni efekti nagrada za književnost, da ne govorim o ulozi kreiranja povijesti književnosti, u društvu u kojemu je kultura tako temeljito zapostavljena poput našeg, oni su, pa bili dani i u homeopatskim dozama, dobrodošli. Kao urednik Baretićeve knjige znam da je prodaja ozbiljno krenula tek nakon dodjele Gjalskoga, četvrte po redu nagrade koju je dobio, da je svaka od tih nagrada uštipnula nešto medijskog prostora, ali da je sve to ništa prema efektu koji je polučilo jednosatno gostovanje u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u dva, nakon kojega je na nekoliko tjedana po prodaji prešišao i Da Vincijev kod!

Temeljni problem u tehnici dodjeljivanja nagrada vidim u nominiranju. S današnjim bazama podataka nijednom žiriju ne bi smjelo biti teško steći uvid u godišnju produkciju i, po automatizmu, u maloj književnosti poput naše, sve iole relevantno objavljeno uzeti u obzir. Tako bi se izbjegli razni formalni izgovori da netko nije ušao u obzir ili da nije htio ući u obzir, to bi pripomoglo jasnoći žiriranja.

Istina je da su područja koja nagrade pokrivaju neprecizno postavljena, da su amaterski odrađene s kalkulantskim žiriranjem, ali nagrada je, unatoč svemu, mišljenja sam, premalo, puno premalo. Nagrada definitivno treba biti još više, neka se bore za svoj ugled, koji se isključivo stječe pametnim dodjelama. Konačno, odbiti nagradu izbor je koji piscu uvijek stoji na raspolaganju, a iza njega stoji uvjerenje da je riječ o časnu činu. Naprosto, časno je reći: Ne! I tu su pisci, zauvijek, u nenadoknadivoj prednosti.

Kruno Lokotar