Nagrade Marin Držić Ministarstva kulture RH za 2004.

Miri Gavranu, koji sve češće ispisuje - umjesto lakih komedija - angažirane stranice drama društvene analize i kritike - pripala je prva nagrada za Noru danas

Postoji li u nas kriza dramskih tekstova? Na to pitanje, koje se periodično postavlja, moguće je dati nekoliko različito utemeljenih odgovora.

KRIZA - DA ILI NE?

Kriza postoji, jer su dramski autori demoralizirani općim stanjem hrvatskoga kazališta. Njihova djela teško nalaze put do scene, jer (vođeni zakonitostima tržišta, s rijetkim iznimkama) ravnatelji kazališta više vole strane (angloameričke) uspješnice, ili pak (redateljske) evergreene, s eventualnim kojim domaćim klasikom. Do neke mjere, riječ je o tezi koja se može dokumentirati i obraniti. Rezultat je udaljavanje domaćih autora od aktualnih tema i približavanje univerzalno uporabivim, ili trenutačno u svijetu kurentnim modelima.

Kriza ne postoji: dokazuje to 57 tekstova prijavljenih na ovogodišnji natječaj za Nagradu Marin Držić. Objektivno, riječ je o veliku broju: među njima petnaestak zaslužuje scensku provjeru. No, i među njima razmjerno je malen broj ambicioznih, velikih drama, koje bi zahtijevale ansambl i komparseriju: dramski su se autori očito prilagodili komornim mogućnostima hrvatskoga kazališta danas i ovdje. S druge strane, doista postoji stanovita tromost kazališnoga mehanizma, te izrazita nesklonost rizicima (osim kad oni nisu glamurozni promašaji, ali to je već druga priča…).

Kriza postoji i ne postoji. Ta relativistička teza uglavnom se zasniva na dvjema premisama: stanovitoj nedoumici o poziciji kazališta unutar današnjega globaliziranog svijeta, te nesigurnosti koju ono samo iskazuje, suočeno s masovnim medijima i gubljenjem interesa gledatelja, a tu je još i staro larpurlartističko stajalište, u skladu s kojim umjetnost egzistira neovisno i zasebno u odnosu na društvene fenomene. Drugim riječima, larpurlartisti zatvaraju oči i sve pripisuju - slučajnosti: tekstova čas ima, čas nema, bilo ih je manje, bit će ih (možda) više…

POTICAJ ZA RAD

Ipak, Nagrada Marin Držić (koju dodjeljuje Ministarstvo kulture RH) već je petnaestak godina neizbježna činjenica u (kakvu-takvu) životu hrvatske drame: poticaj (autorima) za rad, s jasno naznačenom mogućnošću izvedbe njihova djela, što je vjerojatno njezin najvažniji aspekt. Tročlano povjerenstvo, koje je odlučivalo o dobitnicima (Branka Cvitković, Sanja Nikčević i potpisnik ovoga teksta), suočilo se s dramskom produkcijom nastalom tijekom godine 2004. te je na samu početku rada usvojilo standarde ocjenjivanja. Jasno, formalne kriterije (propozicije) postavio je već pravilnik Nagrade, no one vezane uz konkretan rad žirija ustanovilo je povjerenstvo samo, vjerujući u njihovu održivost i trajnost. Osim nužne književne razine, djelo mora biti ne samo scenski izvodljivo nego i scenično, drugim riječima, mora posjedovati stanovite primijenjene vrline, koje bi ga na sceni učinile (rado) gledljivim. Potom, ono mora posjedovati stanovitu referenciju na objektivnu društvenu realnost: drama u zrakopraznom prostoru može biti zgodan intelektualni konstrukt, ali teško da je u njoj budućnost teatra, koje se upravo sada bori za opstanak, i, možda, preispituje i redefinira svoju ulogu.

U skladu s tim načelima, dvanaest je dramskih tekstova uvršteno u tzv. uži izbor, među njima odabrani su dobitnici. Točka izvorišta Maje Sviben svojevrstan je ljubavni vrtuljak koji izdaleka asocira na Schnitzlera i von Horvatha u današnje doba otuđenja potpomognuta kompjuterizacijom, Zdenka Heršak u svojem Kazalištu u kući u duhovit je amalgam uspješno spojila klasičnu britkost dijaloga podrijetlom iz apsurdne groteske i satirični osvrt na današnju egzistencijalnu situaciju starije (umirovljeničke) generacije (dvije treće nagrade). Marijana Nola u Fantaziji parafrazirala je i formu i sadržaj glasovita Shawova Pigmaliona, Gordana Ostović Parsifalom je alegorijski predočila vječnu borbu moralnih imperativa i političke pragme, s jasnim aluzijama na vrlo aktualne prijepore oko interpretacije naše nedavne (ratne) prošlosti (dvije druge nagrade). Miri Gavranu, koji sve češće ispisuje - umjesto lakih komedija - angažirane stranice drama društvene analize i kritike - pripala je prva nagrada za Noru danas.

U toj drami (sedam likova, dvanaest prizora) autor nije samo parafrazirao nekoliko motiva iz glasovite Ibsenove Nore, jednoga od kapitalnih djela građanske dramaturgije 19. stoljeća, nego je učinio i presudan korak dalje: snažno i plastično prikazao je naličje i licemjerje ne samo pojedinih dramskih osoba, nego i cijeloga građansko-liberalnoga društva danas i ovdje. Ambicija odvodi Gavranovu Noru (suprugu muža slabića, što je znakovita inverzija), u svijet u kojem su etika i moral proizvoljni i prilagodljivi, tržišna roba kao i sve drugo: ona sama razara svoju obitelj i opet pada na socijalno dno, istodobno i sukrivac i žrtva moćnijih i (još) beskrupuloznijih manipulatora. Sve to iskazano je jasnim, jednostavnim jezikom, nizom dojmljivih slika, bez suvišnih pojedinosti ili ikakva uljepšavanja. Nora Mire Gavrana zaslužuje da se zamislimo: ne samo nad sudbinom naslovnoga lika nego i nad društvom čiji je ona ne tako atipičan proizvod.

Nagrađenim dramama (a i još nekima iz užeg izbora) valja poželjeti što skoriju izvedbu. Naime, drama koja ostane na papiru pokazala je i realizirala tek polovicu svojega potencijala. Naposljetku, riječ je o kazalištu: sud scene ipak je neumoljiv, posljednji.

Boris B. Horvat