Izabrane pjesme

Izabrane pjesme

Refren

Kada mislim: Domovina, tražim cestu koja padine presijeca kao munjovod visokog napona, jureći planinom - tako ona juri dolje u svakom od nas i ne dopušta zastati.

Cesta juri tim istim padinama, vraća se na ta ista mjesta, pretvara se u veliku šutnju koja svake večeri udara izmučena pluća moje zemlje.

I. Obale pune tišine

1.

Daleke obale tišine započinju tu iza praga.

Onamo nećeš preprhnuti kao ptica.

Moraš zastati i gledati sve dublje i dublje,

sve dok ne uzmogneš odvojiti dušu od dna.

Tamo pogled više nikakvo zelenilo neće nastaniti,

vratiti se neće oči zasužnjene.

Mislio si da će te život skriti pred tim tamo Životom

u dubinu zagledanim.

Iz te matice - znaj to - nema povratka.

Obuzeti tajanstvenom ljepotom vječnosti!

Trajati i trajati. Ne prekidati odlijetanja

sjenama, samo trajati

sve jasnije i jednostavnije.

Zasad još uvijek uzmičeš pred Nekim tko odonud dolazi

zatvarajući tiho za sobom vrata male izbice -

a idući korak ublažava

- i tom tišinom najdulje pogađa.

2.

To je Prijatelj. Stalno se mislima vraćaš

tom zimskom jutru.

Tolike si godine već vjerovao, zasigurno si znao,

a ipak se ne možeš oteti čuđenju.

Pognut nad svijećom, u snopu svjetla visoko sjedinjenom

ne podižući svoga lica, ta zašto bi -

- i više ne znaš je li tamo, tamo daleko viđen,

ili tu u dubini zatvorenih očiju -

Tamo je. A tu nema ničega osim drhtanja,

osim riječi pronađenih u nebiti -

ah, preostaje ti još djelić te začudnosti,

koja će biti čitavi sadržaj vječnosti.

3.

Dok more primaš u svoje otvorene zjenice

u obliku širećih krugova,

čini ti se kako će u tebe utonuti sve dubine i sve granice -

ali tek što si nogom dotaknuo val,

učinilo ti se:

to je More u meni stanovalo

takvu tišinu razlijevajući uokolo, takav hlad.

Tonuti, tonuti! Nagnuti se, potom spuštat se polako,

ne osjećajući pri tom promicanje stuba

po kojima se spušta drhteći -

samo duša, duša čovjekova zaronjena u maloj kapi,

duša zahvaćena maticom.

4.

Nije takva snaga svjetla.

Kada te more brzo pokriva

i topi u dubini

- svjetlo valovima usporednim okomite blijeske otrgne

i lagano prestaje more, a svjetlost nadolazi.

I tada, odasvud vidljiv, u zrcalima dalekim i bliskim

vidiš svoju sjenu.

Kako ćeš se sakriti u tom Svjetlu?

Premalo si prozračan,

a svjetlost odasvud zrači.

Tada - gledaj u sebe. To je Prijatelj,

koji je jedina iskrica, i čitava Svjetlost.

Obujmljujući sobom tu iskru,

više ne zamjećuješ ništa

i ne osjećaš kakvom si obuzet Ljubavlju.

5.

Ljubav mi je sve objasnila,

ljubav sve razriješila -

stoga obožavam tu Ljubav,

ma gdje ona bila.

I stoga što sam postao ravnicom tihom otvorenom protoku,

u kojemu nema ničeg od bučnog vala, nenaslonjenom

o dugine panjeve,

ali je puno od umirućeg vala, koji svjetlo u dubinama

otkriva

i tim svjetlom po listovima neosrebrenim diše.

Stoga se u takvoj tišini skrivam ja-list,

oslobođen vjetra,

ne brinem više ni o jednom prolaznom danu,

jer znam, svi će proći.

6.

Netko se dugo nadnosio nada me.

Sjena nije pritiskala rubove obrva.

Kao svjetlo puno zelenila,

kao zelenilo, ali bez odsjaja,

zelenilo neizrecivo, oprto na kapi krvi.

To nadnošenje dobro, puno hlada i žara istodobno,

koje se u meni osipa, a ostaje nada mnom,

premda prolazi podalje - ali tada postaje vjerom

i puninom.

To nadnošenje dobro, puno hlada i žara istodobno,

takva nijema uzajamnost.

Zatvoren u takvom zagrljaju - što je nježno milovanje lica

na koje se ruše čuđenje i tišina, tišina bez riječi,

koja ništa ne poima, koja ništa ne uravnotežuje -

u toj tišini osjećam iznad sebe nadnošenje Boga.

7.

Gospodin je, ako se u srcu primi, kao cvijet,

žedan sunčeve topline.

Stoga poteci, o svjetlo, s dubina nepojmljivog dana

i nasloni se na moju obalu.

Plani ni preblizu neba

niti predaleko.

Zapamti, srce, taj pogled,

u kojem te čitava vječnost čeka.

Nadvij se, srce, nadvij se, sunce priobalno,

zamagljeno u dubinama očiju,

nad cvijetom nedosežnim,

nad jednom od ruža.

8.

Što to znači da toliko opažam, kad ništa ne vidim,

kad se za obzor i posljednja već oborila ptica,

kad ju je val u staklo sakrio - pao sam još niže,

roneći skupa s pticom u maticu hladnog stakla.

Što više vid naprežem, to manje vidim,

i voda sagnuta nad suncem to bliže prinosi odraz,

što dalja od sunca dijeli je sjena,

to dalja sjena od sunca dijeli moj život.

Stoga je u mraku onoliko svjetla

koliko života u otvorenoj ruži,

koliko Boga silazećeg

na obale duše.

17.

Povedi me; Učitelju, do Efraima, i dopusti mi tamo s tobom

ostati,

gdje tišine daleke obale padaju na krilima ptica,

kao zelenilo, kao raskošni val nezamućen dodirom vesla,

kao široki krug na vodi, neprestrašen sjenama užasa.

Hvala što si mjesto duše odmaknuo tako daleko od buke

i u njemu prevbivaš prijateljski okružen čudnim uboštvom,

Neizmjerni, jedva ćelijicu zauzimaš majušnu,

voliš mjesta nenaseljena i pusta.

Jer si Tišina sama, velika Šutnja,

oslobodi me konačno glasa,

a prožmi me samo drhtavicom Svoga Postojanja

drhtavicom vjetra u dozrelom klasju.

6. Djeca

Odrastaju iznenada u ljubavi i onda tako naglo odrasli

držeći se za ruke lutaju u velikoj gužvi -

(srca uhvaćena kao ptice, profili urastaju u mrak).

Znam da u njihovim srcima kuca bilo čitavog čovječanstva.

Držeći se za ruke tiho posjedali na obalu.

Panj drveta i zemlja na mjesečini: nedošaptani tinja trokut.

Magle se još nisu podigle. Dječja srca izrastaju nad rijeku.

Hoće li uvijek tako biti - pitam - kad ustanu odavde

i odu?

Ili možda još drukčije: čaša svjetla nagnuta prema biljkama

otkriva u svakoj od njih neko prije nepoznato dno.

To što se u vama začelo, hoćete li uspjeti sačuvati,

hoćete li uvijek dijeliti dobro od zla?

9. Radnik iz tvornice automobila

Ispod mojih prstiju otmjeni modeli - već šume

po dalekim ulicama…

Ja s njima ipak ne plovim površinom nepoznatih cesta,

ne navijam kazaljke njihovog kretanja - to čini policajac.

Odsad već govore vozila, a meni je oduzet glas.

Duša mi je radoznala. Želim razumjeti.

S kim se borim, za koga živim? Evo misli snažnije od riječi.

Nema odgovora. Takva pitanja ne postavljaj preglasno.

Samo se vrati kao svakoga dana, u šest sati ujutro.

Otkud znaš da će na vagi svijeta prevagnuti čovjek?

11. Magdalena

Duh se iznenada premjestio, a tijelo još ostalo

na svom starom mjestu. Zbog toga me obuzeo bol.

I on će trajati tako dugo sve dok ne sazri tijelo

i u duhu hranu sebi nađe, a ne kao dosad glad.

To su trenuci kad ljubav boli: tjedni, mjeseci, godine.

Jezik i nepce su kao korijen suhog drva,

s usana izbrisana šminka. Istina dugo ispituje pogrešku.

Ipak žeđ cijeloga svijeta

ne osjećam ja, nego On.

12. Emotivni čovjek

Ne mučiš se ljubavlju koja te stalno zapljuskuje.

Eto mrlje ushita, mrlje zavodljive i plitke.

Kada ispari - osjećaš li pustoš?

Između srca i srca je stanka

u koju se ulazi vrlo polako

- tada pogled upoznaje boju, a uho ritam.

Stoga ljubi idući u dubinu i dopirući do kraja,

kako ne bi osjetio bijeg srca i mučnu kontrolu misli!

I. Materija

1.

Slušaj, kada ujednačeno i tako posebito lupanje čekića

prenosim među ljude, eda bih ispitao snagu udarca -

slušaj, električna struja kamenu rasijeca rijeku -

a u meni raste misao, raste iz dana u dan,

da se sva veličina tog rada nalazi unutar čovjeka.

Tvrdi ispucani dlan drukčije čekićem nadolazi,

drukčije se u kamenju raspreda ljudska misao -

kada energije ljudske odijeliš od snage kamenja

i presiječeš na pravom mjestu - aortu punu krvi.

O pogleda, kako je moguće voljeti u tako općem gnjevu

koji se ruši u ljudsko disanje kao rijeka vjetrom nošena,

i ne dolazi do riječi, samo strune visoke otkida -

prolaznici skaču k vratima -

netko je šapćućim glasom rekao: to je ipak velika sila.

Ne boj se. Ljudska pitanja široke imaju obale.

Ne smiju se predugo u tijesnom koritu držati.

Ne boj se. Ljudski problemi su oduvijek

u Onom koga gledaš kroz ravnomjerno udaranje maljem.

2.

Kameni blokovi povezani su provodnikom niskog napona

koji se usijeca u njih tako duboko, kao nevidljivi bič

- kamenje pozna tu silu,

kada dozrelu sraslost neuhvatljivi razdire lahor

koji ih naglo otkida od njihove vječne jednostavnosti

- kamenje pozna tu silu.

Svejedno njihovu silu u cjelini ne raskida električni napon

nego onaj tko ga u svojim rukama nosi:

radnik.

3.

Dlanovi su krajobraz srca. Dlanovi pucaju često

kao provalije kojima se valja neodređena silina.

To su oni isti dlanovi koje čovjek otvara tek onda

kada su zasićeni trudom -

i vidi da njegovom zaslugom ini ljudi spokojni već idu.

Dlanovi su krajobraz. Kada puknu, u rane

nadolazi fizički bol, nadirući neobuzdano kao potok.

Ali čovjek ne razmišlja o bolu.

Sam bol još nije veličina,

a svoju pravu veličinu on jednostavno imenovati ne umije.

1. Prostor potreban kapima proljetne kiše

Zaustavi trenutak pogled na kapima svježe kiše:

eto u njima skuplja svoj sjaj sve zelenilo proljetnog lišća,

tako da skoro visi u kapima, granice svoje

vlastite prerastajući -

i premda su oči tvoje pune čuđenja,

ne možeš, uistinu ne možeš do dna otvoriti svoje misli.

Sigurno ćeš je umirivati kao dijete probuđeno iz sna:

ne odvajaj se od sjaja predmeta, draga moja, ostani začuđena!

Puste riječi! Zar ne osjećaš? Upravo poradi nje jesi

tako duboko u svjetlosti stvari,

da moraš za njih u sebi tražiti sve dublje prostore.