IVAN PAVAO II. SA ŽIGICAMA

Datum Papine smrti tumačit će se u njegovoj biografiji, ili hagiografiji, u vezi s crkvenim blagdanom toga dana, i sigurno će u sjeni ostati činjenica da je Papa umro na Dan Hansa Christiana Andersena. A možda ništa ne usmjeruje jasniju zraku na lik Ivana Pavla Drugog od upravo te činjenice.

Golemo odobravanje svijeta Papinu životu i djelu zasigurno je utemeljeno na njegovoj svima upućenoj pravednosti, toleranciji, dosljednosti, spremnosti na poniznost i opraštanje - da se ne imenuju brojne nijanse tih i drugih njegovih vrlina. Utemeljeno je, dalje, na mogućnostima identifikacije s elementima njegova života. Ivan Pavao Drugi bio je sve osim apstraktan čovjek. Poznavao je različite oblike ljudskog življenja. Manualni rad, intelektualni rad, umjetničko stvaralaštvo; neskriveno širok raspon ljudskih emocija. Bio je čovjek koji osim neba i svijeta ima i domovinu, osim duše i tijelo. U njegovoj pozadini pamtit će se i zimska modrina, snježni krajolici i skije. U isti čas dok je bez straha održavao visinu ideala i kriterija, razumio je upite slobodne volje, spreman da joj ne popusti u teoriji, ali oprosti u praksi. A to ne bi bilo moguće s frustrirane činovničke pozicije. Sve što je činio, do forme vlastite smrti, činio je svjesno i moćno.

Ma koji konsenzus svijeta danas je barem djelomično proizvod medijske zaraze. Ali za snagu te medijske zaraze, koja se ovom zgodom u najvećoj mjeri očituje, potrebna je podudarnost s nekim dubokim arhetipom. U svijetu konkurencije bez sućuti, svijetu groteske i hladnoće, u kojemu je moral porezna olakšica kapitala, arhetip pristajanja uz model Ivana Pavla Drugog jest sukladnost patnje i svjetlosti.

To je ona Andersenova djevojčica sa žigicama koja smrznuta sjedi usred ravnodušnosti i pali žigicu za žigicom, otvarajući raj. Onemoćalo Papino tijelo, njegov prignut lik koji je snažno nosio vlastitu slabost, njegov svijetao pogled preobražavali su ga u biće iz bajke. Tijelo je postajalo riječ, čovjek se pretvarao u duh i bivao gotovo nestvaran. Dobri duh Zemlje. I po toj je zemlji palio žigice, izazivajući toplinu i ukazujući na bolji svijet.

Zbogom, Ivane Pavle. Ako uspijemo upaliti žigicu, susrest ćemo se u raju.

Željka Čorak