INSTRUMENTALNA FIKCIJA

INSTRUMENTALNA FIKCIJA

Kaczmarek je stvorio jedinstven glazbeni ugođaj koji odvojen od filma zvuči cjelovito, ali u filmu je pravi primjer kontrasta, koji je ponekad potreban, a ponekad i nije

Priča o neozbiljnom dječaku koji ne želi odrasti, film San za životom J. M. Barrieja, pokazala se vrlo ozbiljnom. Isprva se čini da je neozbiljna ostala samo na razini pisca, jer je on taj koji ne želi odrasti i koji tomu želi naučiti dječaka koji odavno ne vjeruje u vile. No film također zadržava perspektivu pisca zahvaljujući glazbi poljskoga skladatelja Jana A. P. Kaczmareka. Kaczmarek, koji je karijeru iskovao na kazališnoj, televizijskoj i filmskoj glazbi, danas slovi kao veteran koji se ipak nije uspio probiti na listu A skladatelja (njegovi filmovi poput američkog Nevjerna i poljskog Quo Vadis? zvučni su, ali još nedovoljno da bi se ime skladatelja zapamtilo). Oscar za najbolju partituru ove je godine povećao fundus Kaczmarekovih nagrada, ali nije oduševio one koji su smatrali da bi neki drugi skladatelj - Thomas Newman, John Williams, John Debney ili James Newton Howard - više zaslužio ovogodišnjeg Oscara.

Čini se da su ovaj put protuoskarovci u pravu. S jedne strane, Kaczmarek je za film napisao poletnu partituru punu zvonkih dječjih glasova (London Oratory School Schola) i punu vilinskih melodija koje se njišu u ritmu nekog plesa iz Nigdjezemske. Glazba bi dobro sjela u novi nastavak Harryja Pottera. No Finding Neverland nije priča o Harryju Potteru, a nije zapravo ni priča o Petru Panu.

IZMEĐU PRIMJENJIVOSTI I NEPRIMJENJIVOSTI

Fiktivan pogled skladatelja uporno gura pisca iz naslova u fikciju. I doista, film nudi taj pogled, ali čini se da se interpretacija Johnnyja Deppa ne poklapa uvijek s takvom vizijom. Čini se da je Depp povremeno vraćao Barrieja u zbilji, kao što je to (stalno, a ne povremeno) činila filmska priča. Ali Kaczmarek nije ozbiljno zagledao u to osvješćivanje te je ostao uporno vjeran glazbenoj fikciji. Skladateljevo viđenje priče neko je vrijeme zabavno, premda odvlači pozornost od događaja, ali kada stvari postaju ozbiljnije, tada počinje smetati. Osobito kada vlasnik kazališta raspravlja o problemu "tko će to platiti", kada Kate Winslett iskašljava dušu zbog neimenovane bolesti, i kada mali Petar (koji uporno tvrdi da nije Pan) prigovara piscu da ne vidi realnost. Glazba balansira između primjerenosti i neprimjerenosti, osobito potkraj, kada Sylvia u vlastitoj kući "ulazi u Nigdjezemsku". Fantazija je potpuno obuhvaća, a zatim nastupa mrak... No u skladateljevu jeziku mrak ne postoji, jer Wendy je ostala u Nigdjezemskoj ostavivši svoje izgubljene dječake piscu koji mislima luta po Fantaziji.

Filmska je priča morala potaknuti kretanje skladateljske mašte u više smjerova. Pravocrtno kretanje stvara osjećaj da glazba nudi jednu pripovijest, a film - koliko god začudan i koliko god je u njemu pisac začaran - drugu. Kao da je čarolija male Zvončice toliko jaka da nadvlada sve nedaće ovoga svijeta. Ali u ovome filmu - nije tako. Kaczmarek je stvorio jedinstven glazbeni ugođaj koji odvojen od filma zvuči cjelovito, ali u filmu je pravi primjer kontrasta, koji je ponekad potreban, a ponekad i nije.

Irena Paulus